Kada je bivši premijer Ivo Sanader bio pod istragom, zakon je propisivao njezinu strogu tajnost. Dok slučaj ne dođe na sud, ništa se nije smjelo iznositi u medije. Ipak, često smo čitali transkripte Sanaderove obrane pred tužiteljima, pa čak i gledali snimke toga kako se znoji pod reflektorima USKOK-a. Nitko za to nije bio kažnjen - ni izvori informacija ni novinari. Interes javnosti za snimkama je postojao, ali uvijek se sumnjalo da su veći interes u njima nalazili političari. Bilo je predizborno vrijeme te su se građani zgražali nad optužbama protiv Sanadera i HDZ-a.

Mate Matić: Javnost mog klijenta već smatra krivim

Zbog uzbune koja se dizala svaki put kad bi zakon bio prekršen Vlada ga je promijenila i vratila staru odredbu po kojoj istraga više nije tajna nego - 'nejavna'. Tako smo dijelove iskaza nekih osumnjičenika iz najnovije afere Agram već mogli gledati na N1 televiziji, doduše više kao šou za početak emitiranja - manje kao informaciju od javnog interesa. Naime u objavljenom materijalu nije bilo ničega što već nije bilo poznato, a to je da osumnjičenici poriču krivnju za sve za što ih sumnjiči USKOK. Nisu nam jedino bile poznate poze u kojima su to izgovarali tužiteljici; izraz njihova lica ili boja glasa...

Odvjetnik Mate Matić, branitelj Petra Pripuza, čiji smo iskaz mogli gledati u videu, žali se da se objavom istrage krše ljudska prava njegovog klijenta, posebno u odnosu na presumpciju nevinosti: 'Sama snimka uopće nije spektakularna niti je važna za građane, ali moga branjenika ona kompromitira i prikazuje u nezavidnoj situaciji. On je u očima javnosti kriv, premda nismo ni blizu optužnici, a istraga je tek počela.' Matić kaže da bi se zbog, kako kaže, nejasnog zakona mogao obratiti čak i Ustavnom sudu, ali nada se da će zakonodavac ponovno mijenjati propis i zaštititi osumnjičenike.

Zlata Đurđević: Javnost treba kontrolirati istrage

Nešto drukčiju poziciju zagovara profesorica kazneno-procesnog prava Zlata Đurđević tetraži otvorenost istraga. Kaže da javnost mora imati pravo kontrolirati rad državnih tijela, što se, kaže, odnosi i na rad tijela kaznenog progona tijekom istrage.

'Istraga mora u pravilu biti transparentna i podvrgnuta javnoj kontroli. Odvijanje istrage pred očima javnosti dovodi do povjerenja javnosti u neovisnost i nepristranost nadležnih državnih tijela, a time i do uvjerenja da ne postoje tajni dogovori ili službena tolerancija nezakonitih čina. Učinkovitost istrage uvjetovana je njezinom transparentnošću', smatra Đurđević.

Međutim ističe da javna kontrola ne smije ugroziti svrhu istrage ni temeljna prava stranaka, kao što su zabrana klevetanja i izvrgavanja neopravdanoj javnoj osudi zbog počinjenja kaznenog djela, pretpostavka nedužnosti, pravo na pravično suđenje i pravo na privatnost. 'Stoga tajna trebaju biti preliminarna istraživanja odnosno izvidi jer je to dio postupka u kojem se provjeravaju i prikupljaju prvi podaci o kaznenom djelu i počinitelju odnosno provode izvidi kako bi se identificirao osumnjičenik', kaže Đurđević.

Dakle nakon što USKOK otvori službenu istragu ona bi trebala biti otvorena javnosti jer je, kaže Đurđević, država dužna pred javnošću legitimirati svoje odluke o dugotrajnom oduzimanju slobode, kao i o oduzimanju drugih temeljnih prava prisilnim radnjama, te prikazati javnosti rezultate svojih istražnih radnji odnosno dokaze. Osim toga, istraga započinje utvrđenjem da - na temelju dokaza - postoji osnovana sumnja i to je, kaže Đurđević, dovoljno da istragu kontrolira javnost.

Otvorenost istrage ne bi smjela ugrožavati ni ljudska prava osumnjičenika jer Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava u članku 10. navodi da mediji imaju pravo i dužnost obavještavati javnost o stvarima od javnog interesa, a da javnost ima pravo na pristup informacijama. 'Objavljivanjem podataka iz istrage ne krši se pretpostavka nedužnosti ako mediji izvješćuju javnost poštujući je. Oni nikada ne smiju prejudicirati krivnju okrivljenika ni tvrditi da je on počinitelj optuženog djela. Uvijek moraju pisati u kondicionalu i poštujući okrivljenikovo dostojanstvo', kaže Đurđević.

Niti kada su u pitanju iskazi svjedoka u istrazi, Đurđević ne vidi problem u njihovoj objavi: 'Radi se o formalnim dokazima koji se u pravilu mogu koristiti pri donošenju presude i nema razloga da ne budu javni. Svjedoci moraju govoriti istinu pod prijetnjom kaznenog progona te bi trebali, u slučaju iznošenja neistina i laži, i sami kazneno odgovarati.'

Rajko Mlinarić: Kad se nešto skriva, postoji sumnja u ispravnost postupka

Čak ni kazneni odvjetnik Rajko Mlinarić ne vidi ništa sporno u otvorenim istragama jer, ističe, USKOK i dalje ima zaštitni filtar odnosno mogućnost da dijelove istraga proglasi tajnima ako zaključi da je to potrebno da bi se zaštitila istraga ili osumnjičenik. 'Javnost ima pravo znati kako se vodi istraga. Sada su novinari zadovoljni jer ih nitko ne može kazneno goniti, a i zainteresirana javnost', kaže Mlinarić.

Na pitanje je li osumnjičenik, čija se snimka iz USKOK-a objavi, unaprijed percipiran kao krivac, Mlinarić kaže: 'S obzirom na to da se ime okrivljenika ionako spominje u medijima kada se pokrene postupak, on je već time stigmatiziran do te mjere da to nikakav sud ni oslobađajuća presuda ne mogu popraviti. Isto tako, tu stigmu ne može dodatno otežati snimka iz USKOK-a. Svima odgovara to da informacije iz istrage izađu u javnost, osim jadnom optuženiku. On je jadan bez obzira na sve.'

Mlinarić kaže da se kroz godine uvjerio u to da je najveći strah okrivljenika upravo javnost: 'Najveći broj ljudi koji su mi se nakon uhićenja obratili za pomoć govorio je da se ne boje ni suca ni tužitelja, ali da je njihov najveći strah to da će sutra sve to pisati u novinama.' Usprkos tomu, kaže da je svaki postupak koji su kontrolirali novinari bio više pravni postupak od ostalih. 'Kad god se nešto skrivalo, sumnjali smo u ispravnost postupka', rekao je Mlinarić.

Interes javnosti je znati u koga sumnja USKOK i zbog čega. Interes javnosti su detalji malverzacija proračunskim novcem i sve informacije koje mogu prosvijetliti građane o štetnosti kriminala. Ali pitanje je koju funkciju imaju informacije kakvu je košulju nosio osumnjičenik dok je bio u USKOK-u? Je li građanima relevantno koliko se netko od njih znojio, da li mu je podrhtavao glas i je li se bojao tužitelja? Po čemu je, zapravo, društvo kojem se serviraju takve informacije (a koje sebe naziva građanskim) iole prosvjećenije od srednjovjekovne svjetine koja na nekom gradskom forumu navija da se sumnjivca što prije i bez suđenja baci na giljotinu? Trebali bismo se to zapitati svaki put prije nego što kliknemo na neku ekskluzivnu snimku iz USKOK-a.