Zapadni Balkan mora imati jasnu europsku perspektivu jer i dalje postoji opasnost da se u toj 'kompliciranoj regiji' vrate 1990-e, izjavio je nedavno u Sofiji predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker. Ponovio je da tijekom ovog mandata Komisije, koji istječe u studenom 2019. godine, ne može biti proširenja jer kandidatske zemlje ne ispunjavaju sve kriterije, ali da bi sljedeći Komisija i Europski parlament od 2019. do 2024. trebali 'gurati zemlje članice i javno mnijenje u tom pravcu'.

Gotovo istodobno su visoka predstavnica Europske unije za vanjsku politiku i sigurnost Federica Mogherini i europski povjerenik za susjedsku politiku i pregovore o proširenju Johannes Hahn predstavili Strategiju proširenja EU-a na zapadni Balkan, spomenuvši pritom 2025. godinu kao realnu perspektivu.

Zadani rok je, smatraju mnogi poznavatelji prilika u regiji, odveć 'ružičast' i poprilično nerealan jer Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo, Makedonija, Srbija i Albanija nisu odveć odmakli na svojem eurointegracijskom putu. S tom ocjenom se slaže i Goran Bandov, jedan od najupućenijih u problematiku Europske unije.

Tportalov sugovornik smatra kako se 2025. uzima kao godina u kojoj bi se najranije mogao dogoditi ulazak najspremnijih država, iako poznajući pregovaračke procese, sve zapreke na tom putu, ali i unutarpolitičke izazove u nizu država Unije, ali i samoj Uniji, taj se rok čini vrlo optimističnim, čak i za godinu u kojoj će neka od država završiti svoje pregovore, a ne i službeno ući u EU.

Prilagođavanje kriterija

'Iako, uvijek je moguće da EU iz nekih posebnih (geo)političkih razloga za neke države prilagodi kriterije te im omogući jednostavniji ulazak u EU. No takav stav u ovom trenutku nije zamjetan, dapače službeni predstavnici EU-a stalno naglašavaju kako je u pregovorima bitna kvaliteta, ne brzina kojom se to postiže, a napose ne konkretan datum ulaska', mišljenja je stručnjak za međunarodne odnose.

Tijekom svoje nedavne zapadnobalkanske turneje Jean-Claude Juncker je naglasio kako članice EU-a ne mogu postati zemlje koje nisu riješile bilateralne sporove, a čini se kako to nije jedini problem koji moraju riješiti potencijalne kandidatkinje. Na pitanje što je ključno za početak pristupnih pregovora, Bandov ističe kako EU ne želi uvoziti bilateralne probleme jer već i sam u ovom trenutku ima niz unutarpolitičkih poteškoća, tako da mu dodatne sigurno ne trebaju.

Analitičar za tportal naglašava kako dosadašnja praksa pokazuje da su države spremnije u pretpristupnim pregovorima učiniti određene ustupke koje u redovnim okolnostima ne bi učinile.

'Ipak, treba naglasiti kako rješavanje bilateralnih sporova nije preduvjet za početak pregovora, nego ga se u ovom trenutku nameće kao jedan od uvjeta za uspješno zatvaranje pregovaračkog procesa. Vrlo je moguće da će neke države upravo zbog nerazriješenih bilateralnih pitanja ostati u čekaonici koju godinu duže. Ali trebamo imati i na umu to da su bilateralni sporovi često izvrstan izgovor vladajućim strukturama u pojedinim državama kako se ne bi bavile ključnim društvenim problemima kao što su ekonomske slabosti, vladavina prava, efikasna borba protiv korupcije ili primjerice neovisnost pravosuđa i medija, tako da samim političkim elitama najčešće i nije u interesu rješavanje međudržavnih sporova jer im oni služe kao skretanje pozornosti javnosti u stvarnim kriznim situacijama', mišljenja je stručnjak.

Politička volja kao pokretačka snaga

Bandov, također, dodaje kako je formalnopravno gledajući za početak pregovora ključno davanje odgovora na Upitnik Europske komisije, koji zapravo nudi temeljni okvir za analizu toga je li određena država spremna za početak pregovora, a realno gledajući, potrebna je politička volja da se krene u pregovarački proces. Pritom dodaje kako smo svjesni da izostanak političke volje nije jednak na svim stranama u trenutnom procesu proširenja, dok iz dosadašnje prakse znamo da izostanak političke volje može odgoditi početak pregovora na vrlo dugo razdoblje.

I sam Bruxelles priznaje kako će na tom putu biti mnogo posla, a istovremeno se čini da i potencijalne kandidatkinje nisu odveć svjesne povijesne prilike. Stoga nas je zanimalo kome će biti najteže ispuniti očekivanja EU-a.

'U ovom trenutku je u procesu pregovaranja najdalje otišla Crna Gora, a odmah iza nje Srbija. Albaniju i Makedoniju mogli bismo trenutno svrstati u drugu skupinu, dok bismo Bosnu i Hercegovinu i Kosovo zbog niza specifičnih okolnosti trenutno mogli staviti na začelje te kolone. Na ovom putu postoji čitav niz izazova, kako vanjskopolitičkih, kao što je primjerice grčka blokada makedonskog euroatlantskog puta ili nepriznavanje suvereniteta Kosova od nekoliko država članica EU-a, što značajno komplicira mogući početak pregovora, tako i unutarpolitičkih. I upravo su ti unutarpolitički problemi glavni izazovi, jer da njih nema, vjerojatno bi se i ovi vanjskopolitički drugačije posložili. Vladavina prava, problemi neovisnosti pravosuđa i medija, neefikasna javna uprava i ekonomske nestabilnosti samo su neki od izazova koji stoje na putu svim državama jugoistočne Europe koje priželjkuju ulazak u EU', ocjenjuje Bandov.

Govoreći, kako je sam kazao, o 'indikativnim datumima', predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker našao se na meti kritičara koji smatraju da je strategija priključivanja pretjerano optimistična, pa i nerealno smiješna. Prema Bandovu, europska perspektiva te regije je najbolje moguće rješenje, no što ukoliko Crna Gora, Srbija, Makedonija, Albanija, BiH i Kosovo ne ulove taj 'zadnji vlak'?

Geopolitička praznina

'Državama jugoistočne Europe nudi se niz alternativa, ali je pridruživanje EU zasigurno najkvalitetnije rješenje za njihove građane zbog mogućnosti radne i obrazovne mobilnosti, ali i viših standarda vladavine prava i sloboda, koje su implementirane u članicama EU-a, od onih država koje se nude kao alternativa EU', ocjenjuje tportalov sugovornik, dodajući kako se u toj geopolitičkoj praznini koju je Unija zapostavila pojavljuju Rusija, Turska i Kina, kao i neke islamske zemlje, poput Saudijske Arabije te Irana.

'Većina tih država uspjela je pronaći zagovornike u državama jugoistočne Europe, prvenstveno u nedostatku jasne vizije EU-a. Zadnji vlak kao pojam zapravo postoji samo u romanima, ne i u političkim procesima, jer se oni kontinuirano nastavljaju nadograđivati na one već poznate okvire ako ima političke volje, a trenutno ne postoji razlog da vjerujemo kako će ona izostati. Slijedom toga, možemo biti prilično uvjereni da će države jugoistočne Europe nastaviti stremiti ulasku u EU te će istovremeno pokušati zadržati partnerstva s drugim državama izvan europskog kruga. EU će nastavkom procesa proširenja još jednom istaknuti svoju atraktivnost, poljuljanu Brexitom i nizom unutarpolitičkih izazova EU-a, unatoč kojima za sada i dalje vrlo uspješno funkcionira', zaključuje Bandov.