Broj zaposlenih u administrativnim tijelima i korisnicima proračuna lokalnih jedinica u Hrvatskoj od 1997. do 2008. godine povećao se za vrtoglavih 80 posto. Od toga, broj zaposlenih u lokalnim tijelima porastao je 60 posto, a broj zaposlenih kod korisnika proračuna nabujao je nevjerojatnih 124 posto
Tako su lokalne jedinice u Hrvatskoj lani zapošljavale 66.800 radnika, od čega je u komunalnim društvima radilo oko 30 tisuća ljudi. Svake godine broj zaposlenih u lokalnim jedinicama povećava se za oko dvije tisuće, a pravi je biser podatak da je najviše novih radnih mjesta otvoreno prošle godine, kada je kriza već dobrano drmala Hrvatskom – u 2008. broj zaposlenih narastao je naime oko 9 posto, piše Novi list
Ove šokantne podatke o epidemiji zapošljavanja u lokalnim jedninicama iznosi Anto Bajo s Instituta za javne financije (IJF) u analizi strukture zaposlenih na lokalnoj razini. Broj zaposlenih, kako navodi Bajo, bio bi i veći kada bi se uključili svi zaposlenici u poduzećima ili ustanovama u većinskom vlasništvu lokalnih jedinica, kojima komunalne usluge nisu temeljna djelatnost. Posebno su šokantni podaci da je u 11 godina broj zaposlenih u županijskim tijelima porastao za čak 161 posto. U općinama broj zaposlenih povećao se za 68, a u gradovima 47 posto.
Hrvatska ima čak 576 lokalnih jedinica iako stručnjaci već godinama upozoravaju da bi ih trebala maksimum dvjestotinjak. Broj jedinica svake godine i raste. U zadnjih šest godina status grada dobile su četiri nove lokalne jedinice, a osnovano je i sedam novih općina. Istovremeno, nije zabilježen ni jedan slučaj spajanja malih općina u jednu veću ili veliku. Tako imamo 21 županiju, jer i grad Zagreb ima i status županije, 126
gradova i 430 općina.
– Samo Zagreb i Rijeka mogu sami sebe izdržavati, svi ostali žive na državnim novcima – kaže dr. Josip Kregar, profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu.
Koliko je razmrvljena hrvatska lokalna mreža pokazuje podatak da čak 70 posto općina u administrativnim tijelima zapošljava do 10 djelatnika – od toga 49 posto općina ima samo tri zaposlena. Čak 71 grad, odnosno 56 posto gradova, u tijelima uprave ima do 30 zaposlenih.
Kada su smanjivane lokalne jedinice, podsjeća Kregar, ideja je bila da se većina poslova obavlja dobrovoljno, kao zajednički rad za zajednicu, no umjesto toga enormno je rastao broj službenika i namještenika. »Lokalna politička vodstva zapošljavala su poslušnike i simpatizere pa vidimo kakav je sada rezultat«, napominje Kregar. Veliku ulogu u neobuzdanom zapošljavanju odigrao je izborni model koji naglašava ulogu članova političkih stranaka, pa su tako, kaže Kregar, »lokalni izbori postali podjela plijena«.
Usitnjene općine s malim brojem zaposlenih nisu sposobne preuzeti institucionalnu i funkcionalnu odgovornost za organiziranje i pružanje javnih usluga na svom području, smatra Bajo, te su se zbog tih ograničenja županije, zajedno s većim gradovima, nametnule kao glavna razina vlasti za pružanje javnih usluga. I Bajo zaključuje kako su postojeće male općine »uglavnom postale arena za lokalne političke izbore, umjesto za kvalitetno pružanje javnih dobara i usluga«.
Za lokalne članove političkih stranaka najvažniji su njihovi odnosi sa središnjicama koje im mogu osigurati državne novce za ceste, bolnice, škole. »Tako su se razvili odnosi uzajamnog klijentelizma i ovisnosti, a to je idealno tlo za bujanje administracije na svim razinama – lokalnoj i državnoj«, zaključuje Kregar.
