'Katolička crkva oblikovala je latinskoameričke društvene i političke strukture te je sve do nedavno kontrolirala gotovo sve aspekte života. Statistički podaci pokazuju da je, s izuzetkom Kube, katolicizam i danas najznačajnija i većinska vjera u Latinskoj Americi (od 52 posto u Urugvaju do 95 posto u Boliviji), ali i da se u državama Srednje Amerike značajno povećava broj protestanata (Honduras – 29 posto i Gvatemala - 39 posto)', objasnila je prof. dr. sc. Lidija Kos-Stanišić koja predaje kolegije Regionalne komparativne studije: Latinska Amerika i Latinska Amerika u međunarodnim odnosima.

Kos-Stanišić naglašava kako papa, kao vrhovni poglavar Katoličke crkve, nije sve do druge polovice 20. stoljeća imao važnu ulogu u Latinskoj Americi.

'Razloge nalazimo još u 16. stoljeću, kada su španjolski vladari dobili od pape Julija II. crkvenu autonomiju i gotovo papinske ovlasti. Stoga je prisutnost pape u Latinskoj Americi za kolonijalnog razdoblja bila minimalna budući da je sve crkvene poslove kontrolirala kruna sustavom patronato real. Patronat je nakon 1810. izazvao mnogo rasprava između novoosnovanih republika koje su željele zadržati prava koja su imali kolonijalni gospodari, i Vatikana koji je raspad Španjolskog carstva vidio kao priliku da ponovo dobije vlast i autoritet u Latinskoj Americi. U borbi za stjecanje nezavisnosti španjolske Amerike početkom 19. stoljeća došlo je do podjele unutar Katoličke crkve. Visoki crkveni dužnosnici podržavali su Španjolsku, a niži kler gajio simpatije prema revolucionarima. Stjecanjem nezavisnosti, ustavi gotovo svih zemalja Latinske Amerike proglašavali su katolicizam državnom religijom', objasnila je Kos-Stanišić i dodala kako su se prvi konflikti Crkve i države javili iza 1850., kada su 'liberali' željeli smanjiti utjecaj Crkve. Crkva je sve do 1960-ih bila u savezu s vladajućima koji su uglavnom bili konzervativne ideologije.

'Nakon konferencije Latinskoameričke biskupske konferencije održane 1968. u Medellinu na kojoj je zaključeno da bi se Crkva trebala više angažirati u promoviranju i zaštiti socijalne pravde (Latinska Amerika i danas predstavlja regiju s najneravnomjernijom distribucijom bogatstva), došlo je do podjele na nekoliko struja. Jedna je struja zagovarala tradicionalni katolički konzervativizam, druga neokonzervatizam, a treći su smatrali da je socijalno kršćanstvo i socijalistička orijentacija koje je zagovarala teologije oslobođenja ispravan put', tumači Lidija Kos-Stanišić.

Između 1960-ih i 1980-ih, u većem broju država Latinske Amerike na vlasti su bili autoritarni vojni režimi koji su, između ostalog, učestalo kršili ljudska prava. Katoličku crkvu Argentine optužuje se da je aktivno podržavala dva vojna režima, a novog papu Franju da je kao jezuitski provincijal (1977-1979) surađivao s vojskom

'Činjenica je da je Bergogliovu ulogu u navedenim događajima u medijima 2010. aktualizirao provladin dnevni list Pagina 12, nakon što se tadašnji predsjednik Biskupske konferencije Argentine (2005-2011) oštro usprotivio odluci vlade Cristine Fernandez de Kirchner da se legaliziraju istospolni brakovi. Bergoglio je odbacio sve optužbe i izjavio da nema što kriti.Priznao je da se sastao s generalom Videlom i njegovim suradnikom admiralom Masserom, kako bi se založio za oslobađanje navedenih jezuita. Smatra da je učinio sve što je bilo u njegovoj moći, što je i opisao u svojoj autobiografiji 'El Jesuita' objavljenoj 2010. No Papu se povezuje i sa slučajem nestanka Elene de la Cuadra, kćeri jedne od osnivačica udruge Abuelas de Plaza de Mayo te slučajem otmice i ubojstva svećenika Gabriela Longueville, podrijetlom Francuza, budući da je pozvan kao svjedok u oba slučaja. No u Argentini nikada nije protiv aktualnog Pape poduzeta istraga', naglašava Kos-Stanišić i dodaje kako i dobitnik Nobelove nagrade za mir 1980. i aktivist zaštite ljudskih prava, Argentinac Adolfo Perez Esquivel tvrdi da Papa 'nije imao veze s diktaturom', ali da su biskupi učestalo bili pasivni, a Crkva nijema.

U kakvim je odnosima papa Franjo s aktualnom argentinskom vlašću?

'Vezano za odnose pape Franje i obitelji Kirchner koja se nalazi na vlasti u Argentini još od 2003., moramo zaključiti da su u najmanju ruku hladni. Predsjednica Cristina Fernandez de Kirchner poslala je Papi suzdržanu čestitku te možemo pretpostaviti da joj baš i nije drago što je njezin protivnik postao papa. Kirchneri su se mogli nositi s Bergogliom, biskupom Buenos Airesa puno jednostavnije nego što će se nositi s papom Franjom. Povijest loših odnosa započela je 2004., kada je Bergoglio u svojim propovijedima počeo dovoditi u pitanje poteze vlade Nestora Kirchnera. Sljedeće godine Kirchner je odbio prisustvovati na misi koja se tradicionalno svakog 25. svibnja održava u katedrali Buenos Airesa u slavu stjecanja neovisnosti države. Bergoglio je javno govorio kako 'nema odnosa između Crkve i Države', a Nestor je izjavio da se treba čuvati vraga koji se 'ne javlja samo onima koji nose hlače, već i mantiju'', kazala je Kos-Stanišić.

'Dolaskom Nestorove supruge Cristine na vlast 2007., odnosi se nisu poboljšali. Ni ona nije željela prisustvovati misama na kojima bi je Bergoglio korio te je izbjegavala katedralu glavnog grada u velikom luku. Sljedeće godine pokušala je nametnuti novi sustav oporezivanja glavnih poljoprivrednih izvoznih proizvoda. Poljoprivrednici su ga smatrali nepravednim, izašli su na ulice, a Bergogolio je stao na njihovu stranu. Vrhunac sukoba bila je rasprava, kasnije i legaliziranje istospolnih brakova, čime je Argentina postala prva država Latinske Amerke koja je donijela takav zakon. Bergogolio je oštro kritizirao vladu te je ga je Nestor optužio da je 'duhovni vođa opozicije'', objasnila je Kos-Stanišić.

Inače, aktualna argentinska predsjednica pripada lijevoj struji Peronističke stranke i u posljednje vrijeme provodi politiku sve sličniju radikalnim ljevičarima, ali, kako kaže Kos-Stanišić, njezine poteze trenutačno ne odobrava većina Argentinaca.

'Budući da je 'duhovni vođa opozicije' napredovao, možemo pretpostaviti da će doći do povećanja utjecaja Cristininih protivnika, što u opoziciji, to i u samoj Peronističkoj stranci', zaključila je Lidija Kos-Stanišić.