'Jeste li za to da se članak 12. stavak 1. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina mijenja tako da glasi: 'Ravnopravna službena uporaba jezika i pisma kojim se služe pripadnici nacionalne manjine ostvaruje se na području jedinice lokalne samouprave, državne uprave i pravosuđa, kada pripadnici pojedine nacionalne manjine čine najmanje polovinu stanovnika takve jedinice?'' - pitanje je za koje Odbor za Ustav smatra da nije dopušteno.

Naime, u desetak stranica objašnjenja Odbor za Ustav upozorava kako Sabor mora polaziti od činjenice da Republika Hrvatska predstavlja demokratsku i socijalnu državu građanskog tipa koja počiva na načelu jednakog poštovanja prema svim njezinim građanima i građankama bez obzira na njihovu etničku pripadnost.

Pritom naglašava kako je već u Ustavu, u izvorišnim osnovama Hrvatska jasno i nedvosmisleno ustrojena kao 'nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina'.

Ustav, dodaje se u objašnjenju Odbora, jednako tako nacionalnu ravnopravnost određuje i kao temeljnu vrednotu ustavnog poretka (članak 3. Ustava) te to svoje vrijednosno opredjeljenje dodatno učvršćuje u članku 15. u kojem je izričito određeno da se 'U Republici Hrvatskoj jamči (…) ravnopravnost pripadnicima svih nacionalnih manjina' što znači da se 'Pripadnicima svih nacionalnih manjina jamči (…) sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom i kulturna autonomija'.

N, prava nacionalnih manjina ne jamče se samo Ustavom, nego i pristupnim ugovorom, objašnjava Odbor za Ustav. Naime, u ugovoru koji je Hrvatska potpisala s članicama Europske unije propisano je: 'Posebne obveze koje je preuzela Republika Hrvatska u pregovorima o pristupanju: (…) 7. Nastaviti jačati zaštitu manjina, uključujući i kroz djelotvornu provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (UZPNM)'.

'Republika Hrvatska, dakle, prilikom ulaska u Europsku uniju preuzela je jasnu obvezu zaštite postignute razine nacionalne ravnopravnosti, i to na način da je preuzela obvezu jačati zaštitu nacionalnih manjina, odnosno preuzela je izričitu obvezu provoditi Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, upravo u sadržaju i obliku u kakvom je taj zakon bio u trenutku potpisivanja Ugovora o pristupanju 9. prosinca 2011. godine. Obveze koje se Republika Hrvatska u pristupnim pregovorima, a kasnije i prilikom usvajanja Ugovora o pristupanju obvezala provoditi su i one odredbe Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina koje su predmet predloženog referenduma', kažu u Odboru dodajući da Hrvatska ne smije donositi zakone i druge akte koji bi bili u suprotnosti s Ugovorom o pristupanju.

Zbog toga Odbor za Ustav smatra da referendumsko pitanje ne ide u smjeru jačanja zaštite prava nacionalnih manjina, nego suprotno, da ide u smjeru umanjenja prava nacionalnih manjina na uporabu svoga jezika i pisma budući da se traži da se ravnopravna službena uporaba jezika i pisma nacionalne manjine (po sili zakona) primjenjuje samo u onim jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave u kojim pripadnici pojedine nacionalne manjine čine najmanje polovinu stanovnika takve jedinice.

'U osnovi, u slučaju uspjeha referenduma, ravnopravna službena primjena jezika i pisma nacionalne manjine (dvojezičnost ili višejezičnost) po sili zakona bila bi moguća samo u onim jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave u kojima jedna nacionalna manjina predstavlja većinu. Sukladno tome, a budući da Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav smatra da bi se razina zaštite nacionalnih manjina koja je postojala u trenutku potpisivanja Ugovora o pristupanju raspisivanjem pa onda i eventualnim uspjehom ovoga referenduma narušila, a što bi predstavljalo kršenje Ugovora o pristupanju, to je Odbor stajališta da već iz ovog razloga predloženo referendumsko pitanje nije dopušteno', stoji u objašnjenju.

Odbor smatra da Saboru Ustav brani da donosi odluke, pa i odluku o raspisivanju referenduma, koja bi za posljedicu mogla imati donošenje neustavnog zakona. 'Ovakvim se stajalištem ne dovodi u pitanje referendum kao Ustavom reguliran pravni institut - referendum kao oblik vršenja državne vlasti izravno od strane građana i građanki predstavlja dobrodošao korektiv demokratskog postupanja zakonodavne i izvršne vlasti. No ovaj se instrumentalni oblik vršenja vlasti u građanskoj državi ne smije koristiti u svrhu umanjivanja i ograničavanja temeljnih ustavnih vrednota i ljudskih prava koje čine samu srž ideje modernog demokratskog sustava', kažu u Odboru.

Na desetak stranica objašnjenja kao argument za sprečavanje održavanja referenduma ovakvim referendumskim pitanjem navodi se i niz međunarodnih ugovora kojima se Hrvatska obvezala na poštivanje prava nacionalnih manjina.

Jedan od njih je Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina koja osigurava korištenje manjinskog jezika pripadnicima nacionalnih manjina. 'Brojčani pragovi ne smiju predstavljati neprimjerenu prepreku za službenu uporabu pojedinih manjinskih jezika u područjima u kojima žive pripadnici nacionalnih manjina, bilo autohtoni ili u značajnijem broju. S Okvirnom je konvencijom posebice neusklađen zahtjev da manjinska zajednica na određenom području čini najmanje polovicu stanovništva kao preduvjet za odobravanje službene uporabe manjinskog jezika', stoji u tumačenju konvencije.

Usto, Odbor za Ustav navodi i Europsku povelju o regionalnim ili manjinskim jezicima, u kojoj se taksativno navodi poslove državne uprave, lokalne i područne (regionalne) samouprave te javnih službi koji se obavljaju na području u kojem u znatnom broju žive pripadnici nacionalnih manjina te gdje države trebaju poduzeti pozitivne mjere kako bi se osiguralo da su jezici i pisma nacionalnih manjina ravnopravno zastupljeni.

Odbor za Ustav prilikom argumentiranja svog stava poziva se i na Instrument Srednjoeuropske inicijative za zaštitu manjinskih prava, Deklaraciju o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama usvojenu Rezolucijom UN-a, Kodeks dobre prakse o referendumima, Dokument kopenhaškog sastanka OESS-a o ljudskoj dimenziji, ali i na ugovore koje je Hrvatska potpisala sa Srbijom, Crnom Gorom, Makedonijom, Mađarskom i Italijom.

Cijelo obrazloženje Odbora za Ustav pročitajte OVDJE.