Za opuštenost, kako stoje stvari, ima i osnove. Tehnološki, Srbija se, smatraju stručnjaci, ne razlikuje od susjednih zemalja, te je s te strane moguće artikulirati nezadovoljstvo. S druge strane, upitno je postoje li politički i socijalni preduvjeti prosvjednog angažiranja interneta.

Politički analitičar Dušan Pavlović za tportal kaže da je nezadovoljstvo građana u Hrvatskoj slično onom u Srbiji, ali da je očito da se drukčije artikulira.

'Važna razlika između Srbije i Hrvatske je što su tamo protesti nastali kad se stanovništvo koje je više nacionalistički orijentirano, među kojima su i društvene grupe vezane za ratove, razočarali u desničarsku vlast iz devedesetih', kaže on i dodaje da očekuje da će srbijanski desničari, iako nezadovoljni, crpjeti 'klasične metode' i čekati da vide hoće li poslije eventualne pobjede na izborima radikalnije srpske stranke uspjeti ispuniti njihova očekivanja te da zato još nema kritične mase za masovni izlazak na ulice.

'Ako to ne promijeni stvar, a ja mislim da neće, onda je moguće da se dogodi neka mini revolucija, ali ništa većeg obima ili značajnija nego u Hrvatskoj', kaže Pavlović.

Na društvenim mrežama nema cenzure

Podaci o korištenju interneta, pak, govore da bi takvu akciju mogli organizirati jedino korisnici Facebooka. Internetski konzultant Marko Jevtić kaže za tportal da je od društvenih mreža u Srbiji jedino Facebook toliko utjecajan jer ga, prema nekim statistikama, u Srbiji koristi oko 2,7 milijuna ljudi. Internet u Srbiji koristi blizu 50 posto građana.

'Čak mnogi misle da je Facebook i najviše utjecao na penetraciju internetskih korisnika i da se internet sve više počeo koristiti upravo kako je Facebook postao popularan', kaže on.

'Na društvenim mrežama ne postoji cenzura kakva je prisutna u ostalim medijima, pa se informacije šire brže, lakše i slobodnije. Zbog toga je, pogotovo na Facebooku, moguće okupiti ljude sličnih interesa oko istih ciljeva. Generalno situacija u Srbiji uopće nije dobra, kod ljudi se akumulira nezadovoljstvo, pa me ne bi čudilo da dođe i do prosvjeda protiv vlade', kaže on.

Atmosfera u srbijanskom društvu pogoduje eventualnim prosvjedima. Razočaranje u aktualnu vlast neprekidno raste, a najviše je potaknuto naglim rastom nezaposlenosti, dramatičnim padom životnog standarda i rastućom korupcijom. Usto, srbijanske desničare dodatno nervira blizak odnos vlasti i EU, najava prodaje preostalih državnih tvrtki te blagonaklon odnos prema manjinskim kategorijama u drušvu, poput LGBT populacije.

Nije dovoljan samo Facebook

Dragana Đermanović, strateški i komunikacijski planer te autor 'Strategije za korištenje društvenih medija', kaže za tportal da internet može doprinijeti udruživanju, organiziranju i ojačavanju proreformskih promjena, zahvaljujući 'real time' razmjeni informacija među pripadnicima zajednice.

'Svi smo pojedinačno svjesni društvenih te političkih činjenica, ali to saznanje tvori i individualnu snagu i odlučnost. Međutim, kada smo kao individue svjesni da naše (ne)zadovoljstvo dijele i drugi, tada kreiramo nukleus međusobne snage koja, tako udružena, može predstavljati nezaustavljiv kotač različitih društvenih promjena. U lakoći povezivanja i koordinaciji ljudi te razmjeni znanja i spoznaja o društvu i promjenama vidim aspekt interneta koji može ubrzati nekakvu revoluciju. Međutim, za tako rizične društvene pokrete potrebne su snažnije veze među ljudima i lideri koje tu promjenu mogu iznijeti', kaže Đermanović.

Ona vjeruje da stranke u Srbiji koriste nove medije na stari način i 'nisu spremne iskoristiti sve potencijale koje internet donosi, a gotovo 80 posto partija Facebook koristi pogrešno'.

Srpski političari vole Facebook

Srbijanski mediji nedavno su zaključili da je teško utvrditi koliko su političari zaista prisutni na Facebooku. Neki imaju i po više profila, a tvrde da je većina lažnih. Na toj društvenoj mreži profile, stvarne ili 'fake', imaju, između ostalih, predsjednik Boris Tadić, lider LDP Čedomir Jovanović, vođa Srpske napredne stranke Tomislav Nikolić, Demokratske stranke Srbije Vojislav Koštunica, ministri u vladi i drugi dužnosnici. Interesantno je da u internetskoj zajednici najviše obožavatelja ima nekadašnji doživotni predsjednik SFRJ, Josip Broz Tito

Poslanik Liberalno demokratske partije Bojan Đurić kaže da mu, uz ogradu da možda nema sve informacije, internetska revolucija izgleda anarhično, 'više kao refleks na činjenicu da se u Hrvatskoj zatresao kompletan politički establišment poslije odlaska i hapšenja bivšeg premijera Sanadera'.

On dodaje da ne vjeruje ni da takva vrsta prosvjeda u Hrvatskoj može formulirati ozbiljne političke zahtjeve i efikasno ih kanalizirati.

'Srbija je tu ideju pomalo karnevalskog političkog djelovanja na neki način iživjela i potrošila prije 15 godina, na studentskim i građanskim protestima u zimu 1996/97', kaže on i dodaje da ne vjeruje da bi bilo korisno u Srbiji na takav način mobilizirati društvo, posebno zbog negativnh iskustava sa 'spontanim' uličnim okupljanjima, 'od ‘mirnog prosvjeda’ protiv proglašenja neovisnosti Kosova, završenog paljenjem veleposlanstava i krađom po dućanima, do prošlogodišnjeg rušenja Beograda u prosvjedu protiv održavanja Parade ponosa'.

On, ipak, priznaje da su sudionici tih prosvjeda u mnogome bili usmjereni na internetsku strategiju.

Bogata povijest uličnih prosvjeda

'Mislim da se i u Srbiji i u Hrvatskoj površno i na romantičarski način gleda na pobune u sjevernoj Africi, na domete i ulogu mladih, pa i modernih tehnologija u pokretanju akcije. Kada pokrećete prosvjed, morate imati ostvariv cilj i plan konkretiziran u vremjenu. To smo imali i 1996. i 2000. u Beogradu. Kao što je bio pametno fokusiran i nekadašnji prosvjed u Zagrebu, napravljen da bi se obranio tadašnji Radio 101. Bez toga, riskira se eskalacija nasilja i zloupotreba plemenite namjere, a čitav performans se dojmi naivno, pomalo i demagoški', veli on.

Srbija ima bogatu povijest uličnih prosvjeda. Tijekom vladavine Slobodana Miloševića, redovite su bile ulične demonstracije, uglavnom predvođene srbijanskim 'kraljem trgova' Vukom Draškovićem. Njegovu ulogu krajem devedesetih preuzela je Demokratska opozicija Srbije, predvođena 2003. ubijenim premijerom Zoranom Đinđićem, koja je 5. listopada 2000. uličnim prosvjedom smijenila Slobodana Miloševića.

Draškovićevu karizmu, kažu analitičari, danas nema nitko od potencijalnih 'uličnih vođa'. Tomislav Nikolić, vođa najveće opozicijske partije - Srpske napredne stranke, okupio je sredinom veljače na beogradskom prosvjedu više od 50.000 ljudi, što je apsolutni rekord u proteklih nekoliko godina, i od svrgavanja Miloševića drugi najveći prosvjed (veći je bio nakon proglašenja neovisnosti Republike Kosovo).

Ipak, prosvjed u veljači bio je organiziran na tradicionalni način, plakatiranjem gradova i velikim angažmanom lokalnih partijskih odbora, bez mnogo utjecaja društvenih medija.