'Ne kažem da smo bolji od Talijana. Ne kažem ni da smo bolji od Španjolaca. Nismo, ni od jednih ni od drugih, a siguran sam i da će nam biti jako teško protiv borbenih i discipliniranih Iraca.

Kad kažem da možemo otići do kraja, to nije prognoza, nego pristup i stav, prihvaćanje mogućnosti koja nam se nudi. Mi smo već pet godina u 10 najjačih reprezentacija na svijetu, ili tu negdje. A taj ranking je realan, jer uzima u obzir rezultate, a ne ljepotu zemlje ili dizajn dresa... Dobili smo grupu koja nije laka i ako ne budemo uspjeli razviti svoju igru ili ako se drugima određene stvari poklope bolje nego nama, možemo završiti i bez boda. No isto tako - ako budemo zdravi i ako se dobro pripremimo, a sigurno hoćemo, onda imamo šansu protiv bilo koje momčadi.

Glavna snaga ove Hrvatske je kolektivna kvaliteta i zajedništvo. Ja obožavam svoje igrače, ali realno je tek nekoliko njih svjetske klase. No kad smo zajedno, često nešto klikne i budemo puno jači od samog zbroja pojedinačnih kvaliteta. Samo je pet utakmica do finala – ako svakoj pristupimo invidualno, s odgovarajućim planom i kvalitetnom motivacijom, onda možemo otići do kraja. Zaista tako mislim, jer poznam karakter ove momčadi. Kad nas krene, onda je to eksplozija...'

Slaven Bilić još uvijek hoda pomalo neobično, stavljajući svu težinu na jednu nogu pri svakom drugom koraku. U siječnju je imao operaciju: liječnici su ga pokušali riješiti bolova koje vuče još od stare ozljede zadobivene u najslavnijoj epizodi svojih igračkih dana. Epizode koja je uzrokovala prijevremeni prekid njegove karijere.

Samo dva tjedna prije SP-a 1998. Biliću je napuknuo kuk. Bio je to veliki udarac za Hrvatsku, jer tadašnji Evertonov igrač bio je jedan od najboljih središnjih braniča na svijetu. Ignorirajući liječničke savjete, odlučio je putovati u Francusku s momčadi i cijeli je turnir odigrao pod injekcijama, gotovo uopće ne trenirajući. Hrvatska je spektakularno došla do polufinala, samo četiri godine nakon što joj je dopušten nastup u službenim Fifinim natjecanjima.

U Francuskoj je Bilić, potpuno svjestan mogućih (i vjerojatnih) posljedica, žrtvovao zdravlje i karijeru za svoju zemlju. Sa 30 godina na leđima, bio je praktično 'gotov' - pokušao je nastaviti, ali do umirovljenja 2000. nije uspio odigrati previše utakmica.

Danas, na Euru 2012, započinje posljednje poglavlje svoje izborničke priče, s reprezentacijom koju je ponovo izgradio iz ruševina dekadentnog nogometa kakav je Hrvatska igrala na SP-u 2006. I šest godina vodio za plaću koja je dvadesetak puta manja od onoga što bi dobio da je otišao u Englesku kad su ga u više navrata tražili ili onoga što će dobiti kad ode u Rusiju. Stav, a ne prognoza - kaže Slaven o svojoj ideji da prosječnu, na nekoliko pozicija vrlo tanku momčad može odvesti 'do kraja'.

Jonathan Wilson, najtraženiji nogometni novinar na svijetu i taktički guru, u intervjuu za Tribinu je rekao: 'Hrvatska je od nezavisnosti postigla nesrazmjerno dobre rezultate, kad uzmete u obzir broj stanovnika i standard klupskog nogometa. To je fantastično, ali možda i upravo njen ključni problem kad su u pitanju očekivanja javnosti.'

U pravu je, naravno. Mediji koji u nas oblikuju javno mnijenje imaju Bilića i igrače na zubu već četiri godine: istina je da je izbornik u nekoliko navrata grubo griješio, da je Hrvatska ponekad izgledala vrlo loše, ali isto tako i da je podrška medija i navijača izostala kad su je najviše trebali. Prije važnih utakmica unaprijed su se pisale 'oproštajne' kolumne, Slavenu su se na leđa tovarili gotovi svi problemi koje hrvatski nogomet ima, igračima zamjerao nedostatak domoljublja i - što je najgore od svega - stadion je nerijetko ostajao poluprazan. Nema euforije, nema navijačkih pjesama, stječe se dojam da je barem pedeset posto Hrvata pesimistično i da ne vjeruje u prolaz skupine.

'Bilo je dana kad sam se osjećao kao da sam na suđenju zbog ubojstva šestoro ljudi', izjavio je kapetan Darijo Srna. Ponekad se činilo kao da su Slaven i igrači krivi za to što nam liga grca u agoniji, a mafija vlada nogometom; zato što je vlada nesposobna i korumpirana, a društvo u depresiji, krivi za svakog radnika koji ne može naći posao i perspektivu ili za svakog netalentiranog, ali pakosnog novinara koji nema ništa novo napisati.

Međutim, sve je to još više zbližilo momčad. Nikad nije bila ovako fokusirana i samouvjerena. Iznevjerili smo ih, ali time i riješili pritiska, jer mogu igrati prvenstveno za sebe i za Slavena – za razliku od njegovih Vatrenih iz '98, ovi momci ne moraju više dokazivati da su dobri Hrvati, nego da su dobri nogometaši. Ako i ne svi pojedinačno, onda kao kolektiv sa zajedničkim ciljem. Kultni blog Zonal Marking kaže da je Hrvatsku od svih reprezentacija najteže definirati - to bi mogla biti njena najveća prednost.

Ako Ćorluka ne bude mogao igrati, ako Modrić ne bude u vrhunskom izdanju, ako napadači ne budu zabijali... Mogli bismo proći kao bosi po trnju. Ali ako 'vatreno ludilo' krene... Do finala je samo pet utakmica.