Ugledni američki list Foreign Policy objavio je zanimljivu teoriju Davida A. Bella, profesora povijesti na Sveučilištu Princeton, kojom je pokušao objasniti zbog čega se 2016. čini rijetko lošom godinom u modernoj povijesti. Gotovo svakodnevni krvavi napadi islamističkih i ostalih terorista širom svijeta, nominacija Donalda Trumpa za poziciju američkog predsjednika, izlazak Ujedinjenog kraljevstva iz Europske unije – čini se da ove godine događaji koji destabiliziraju svijet i unose kaos u svakodnevicu nižu kao na vrpci. Koji je razlog tome?
Postoje trenuci u povijesti u kojima se čini da je vrijeme komprimirano, u kojima se odvija toliko šokantnih i važnih događaja u kratkom vremenskom periodu da ih je gotovo nemoguće sve simultano pratiti, piše prof. Bell, pa podsjeća na čuvenu izreku koja se (vjerojatno pogrešno) pripisuje Lenjinu: 'Postoje dekade u kojima se ništa ne događa, a postoje i tjedni u kojima se dogode cijele dekade'. Odličan primjer je kraj 1989. godine, kada je u periodu od samo tri mjeseca došlo do pada Berlinskog zida i komunističke vlasti u Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Bugarskoj, Rumunjskoj. U istom periodu dogodila se američka invazija u Panami, te povijesni summit na Malti na kojem su sudjelovali Mihail Gorbačov i George H.W. Bush, koji su tom prilikom svijetu obznanili završetak Hladnog rata, podsjeća Bell.
Živimo li upravo u jednom od takvih vremenskih perioda, pita se Bell, pa podsjeća na ono što se dogodilo u nekoliko posljednjih tjedana odnosno mjeseci: 23. lipnja Velika Britanija odlučila se na izlazak iz Europske unije, 7. srpnja bivši vojnik je u Dallasu ubio pet policajaca. Tjedan dana kasnije Islamska država preuzela je odgovornost za stravičan napad u Nici koji je za sobom ostavio gotovo 100 mrtvih, a neposredno nakon toga uslijedio je pokušaj državnog udara u Turskoj. Sve to odvijalo se u sjeni naizgled beskrajno dugog rata u Siriji, visokih tenzija između NATO saveza i Rusije, te najvećeg političkog preokreta u nedavnoj američkoj povijesti, u kojem je populist bez političkog iskustva uspio u svom naumu da postane službeni predsjednički kandidat Republikanske stranke u SAD-u, podsjeća Bell. Autoritarni populizam u porastu je i u nizu drugih zemalja.
Ipak, 2016. se i dalje ne može uspoređivati s, primjerice, 1940. ili 1945, pa čak ni 1991. ili 2001. , piše Bell, ali podsjeća da je prošlo tek nešto više od polovice 2016. te da je moguće da niz zabrinjavajućih događaja kojima svjedočimo počne 'ubrzavati' s posljedicama koje nitko ne može predvidjeti. Ne treba zaboraviti da tzv. 'disruptivni događaji' mogu izazvati druge takve događaje, pa i na velikoj udaljenosti, podsjeća Bell. Ponekad su veze između takvih događaja jasne, ali ne uvijek, ističe profesor s Princetona.
Veći niz takvih disruptivnih događaja, piše Bell, sa svim tjeskobama i nadama koje donosi, može u čovječanstvu stvoriti osjećaj da su uobičajena pravila ponašanja suspendirana, te da je došlo vrijeme za ekstremne mjere. U povijesti zapadnog svijeta takvi uvjeti često su bili povezani najpoznatijim židovskim i kršćanskim proročanstvima, piše Bell, pa ih nabraja: Dolazak Mesije, drugi Kristov dolazak i Sudnji dan. Od početka kršćanske ere, piše Bell, gotovo da nijedna godina nije prošla a da barem jedna značajna skupina kršćana nije zaključila da je smak svijeta vrlo blizu. Ako takvo uvjerenje potakne agresiju prema navodnim hereticima i nevjernicima, rezultirajuće nasilje može potaknuti druge da povjeruju da je Sudnji dan zaista blizu, što u konačnici stvara povratnu vezu goleme destruktivne snage, piše Bell.
Neki povjesničari vjeruju da se nešto slično dogodilo za vrijeme Reformacije, kad je 'prekid' Martina Luthera s Katoličkom crkvom izazvao općerašireno uvjerenje o nadolazećoj Apokalipsi, što je pak izazvalo val nasilja koji je izazvao još jaču vjeru u smak svijeta i tako u krug, piše povjesničar u Foreign Policyju. Rezultat je bio porazan: godine i godine brutalnih vjerskih ratova koji su desetkovali Europu. Danas pak fanatici Islamske države vjeruju da su dio apokaliptične borbe između muslimana i nemuslimana koja će odlučiti sudbinu svijeta, a svakim novim pokoljem uspješno uvjeravaju sve više ljudi na zapadu da su, što se toga tiče, potpuno u pravu, smatra Bell. Takvi disruptivni događaji nisu nužno povezani s religijama, piše Bell, pa podsjeća da postoje i sekularne verzije priče o smaku svijeta.
Još uvijek je nejasno hoćemo li 2016. svjedočiti takvom nizu događaja koji može dovesti do prevrata kakve smo gledali 1989. ili 2001, odnosno hoće li se trenutni osjećaj 'ubrzanog vremena' održati, piše Bell. Bude li sreće, aktualna poplava loših vijesti će prestati, a ostatak godine bit će upamćen kao dosadan, smatra autor. Možemo se samo nadati da se 2016. godina neće naći u nazivima kolegija povijesti na sveučilištima, zaključuje Bell.
