Rusija održava velike vojne vježbe na granicama, s druge strane pojačane su aktivnosti NATO-a. Postoji li opasnost sukoba? Putin je nedavno rekao da je u slučaju Krima bio spreman upotrijebiti i nuklearno oružje. Koliko su realne opasnosti od najcrnjeg scenarija?

Veća je opasnost postojala prošle godine, ali ono što je uvijek tragično s ratovima, a to nam je 20. stoljeće pokazalo, jest da su često izbijali preko noći - kao što je to bilo s Drugim svjetskim ratom. Dokumentarne snimke pokazuju da je sam Hitler bio šokiran kada su mu Britanci i Francuzi postavili ultimatum 1. rujna jer nije očekivao da će njegov napad na Poljsku time rezultirati. Ono što želim naglasiti jest da ratovi često izbijaju posve neočekivano. S obzirom na to da bi bilo kakvim izbijanjem velikog sukoba sve strane bile teško oštećene, može se očekivati da će ga svi zbog vlastitog interesa nastojati izbjeći. Ako bi zaista došlo do napada na neku zemlju članicu NATO-a, dakle, na baltičke zemlje, NATO ne bi stajao po strani. No vjerojatno je ovo ipak samo obostrano iskazivanje snage. Ako se to nije dogodilo tijekom Hladnog rata, kad su bile puno veće napetosti, malo je vjerojatno da će se to dogoditi sada.

Napetosti ni poslije sporazuma u Minsku ne prestaju. Ukrajinski parlament ovih je dana prihvatio nacrt zakona o posebnom položaju istočnih pokrajina, koji Rusija kritizira?

S tim sporazumom koji je u Minsku potpisan prošlog mjeseca problematično je to što on daje samo neka opća načela. Ugovorne strane, naročito ruski predsjednik Vladimir Putin, preko volje su ga prihvatile kao nužnost da se postigne neki sporazum, da se dade neki dokaz međunarodnoj zajednici da su spremni na kompromis, da ne budu okrivljeni za rat. Navodno je Putin lomio kemijsku olovku koliko je bio nervozan i nezadovoljan. Kad se pogleda sam sporazum, vide se neodređena institucionalna rješenja oko toga što treba ući u ukrajinski ustav. Ono što je zapravo problematično je to što je ostavio ugovornim stranama, dakle ukrajinskim vlastima i predstavnicima pobunjenika, da se o nečemu u budućnosti dogovore, mada je naravno već i tada bilo jasno da će to teško ići. Prekid vatre donekle se poštuje, iako se i danas krši na mjestima poput Mariupolja, ali već su onda postojale sumnje da će Minsk donijeti političko rješenje kao što je to recimo bilo s Ohridskim sporazumom 2001. kada su albanski pobunjenici stavljeni pred stol zajedno s vladom, a međunarodna zajednica ih je pritisnula i postigli su trajno političko rješenje.

Ukrajina je pod pritiskom međunarodnih snaga morala pristati na neke kompromise. Sada kad je bila rasprava u ukrajinskom parlamentu, Julija Timošenko i neki drugi zastupnici tvrdili su da su to nedopustivi ustupci ruskim okupatorima i pobunjenicima i kako su ih još sve nazvali.

Kako bi prema sporazumu iz Minska trebala izgledati autonomija u istočnim pokrajinama?

Nije definirano. Stavljena su samo određena opća načela koja će biti u budućem ukrajinskom ustavu koji se treba do kraja godine donijeti - da će imati pravo na narodnu miliciju, odnosno policiju, da će te dvije regije imati mogućnost razvijanja suradnje s bliskim regijama u samoj Rusiji itd., ali koliki će biti stupanj autonomije, kako će izgledati - to je ostavljeno pregovorima između ukrajinskih vlasti i lokalnih pobunjenika, a očito je iz rasprava da oni to prihvaćaju preko volje zato što ih je Rusija prisilila.

Kako će dakle izgledati neka buduća decentralizacija Ukrajine?

Samo pitanje decentralizacije pokrenuto je zbog te dvije najistočnije regije, pa bi vjerojatno u nekom budućem uređenju Ukrajine, ako se postigne rješenje, samo te dvije regije imale poseban status. Tu je, naravno, i pitanje Krima o kojem Rusija ne želi uopće pregovarati. Na proslavi godišnjice aneksije Putin je govorio o povratku povijesnim korijenima, nije isticao samo geostrateško značenje, dok Zapad i ukrajinske vlasti, iako su možda i de facto prihvatile da će teško Krim doći opet pod sastav Ukrajine i dalje tvrde da i Krim mora biti dio nekog konačnog rješenja i da će sankcije Rusiji biti na snazi sve dok se Krim ne vrati.

Koliko je izvjesno da će se inzistirati na zadržavanju sankcija do povratka Krima?

Prvo je pitanje kako bi lokalno stanovništvo prihvatilo povratak Krima u ukrajinski sustav. Jasno je da oni to neće htjeti, iako je to, naravno, višeslojan problem i uključuje i pitanje što je s krimskim Tatarima i etničkim Ukrajincima. Kao drugo, takav bi potez izazvao velike unutarnje lomove u samoj ruskoj politici, jer je Putin nakon aneksije Krima u ožujku prošle godine stekao ogromnu popularnost u Rusiji i velika većina građana to podržava.

Je li sporazum iz Minska samo zaledio stanje?

Vjerojatno će trebati i treći sporazum iz Minska, jer drugi nije bio dovoljan. On je do određene razine zaledio sadašnje stanje i stvara se opasnost da će to biti samo još jedan od zamrznutih sukoba na postsovjetskom prostoru. Donjeck i Lugansk, kad pogledate na karti, zapravo je malen teritorij. Opravdano je sumnjati da će on ostati pod kontrolom pobunjenika i da će to potrajati kao što traje od 1991. s Pridnjestrovljem. Međutim, za razliku od Pridnjestrovlja, u Moldaviji i od južnokavkaskih samoproglašenih i međunarodno nepriznatih država koje su pod zaštitom Rusije, ovdje je prvi put u pitanju većinski etnički rusko stanovništvo koje živi na tom području, pa je onda i Rusija više zainteresirana za njih nego za neke druge.

Istovremeno, Putin ovih dana potpisuje sporazume s Južnom Osetijom, pokazuje se s drugim 'odmetnutim republikama'. Očekujete li da će krenuti u daljnju destabilizaciju država u ruskom okruženju ili je to ipak samo demonstracija moći?

Vjerojatno je demonstracija moći jer Putinu sigurno ne odgovara destabilizacija svih okolnih država u srednjoj Aziji, Kavkazu ili bilo gdje dalje u Europi. On želi da se Rusiji prizna poseban status u međunarodnoj zajednici kao jednoj velikoj sili. To znači, iako to neće otvoreno reći, da Rusija u svemu ima veća prava nego okolne zemlje.

Prošla je godina od aneksije Krima i početka pravog rata. Jesu li svi oni koji su ispočetka prosvjedovali za veću demokraciju u Ukrajini što dobili promjenom vlasti?

Po pokazateljima od prošlog mjeseca industrijska proizvodnja pala je u odnosu na prošlu godinu za 22 posto, što je ogroman pad. Ukrajina je jedna od najsiromašnijih država u Europi koja, ako se izuzme Moldavija, ima najmanji BDP po glavi stanovnika u Europi, a ekonomska situacija i prije Euromajdana bila je iznimno teška. U zemlji postoji oligarhijska klasa - Rinat Ahmetov, oligarh koji je bio stacioniran u Donjecku imao je navodno osobno bogatstvo od 17 milijardi dolara, a početkom 90-ih nije imao ništa. Taj oligarhijski sustav velik je problem koji će ukrajinske vlasti morati riješiti kako bi uspostavile normalnu državu.

Bilo koja vlast da je u Ukrajini, ona ima jedan herkulovski posao, ne samo oko stabilizacije stanja i uspostave vlasti na cijelom teritoriju, nego i po pitanju ekonomije. Ukrajini je obećana pomoć od 40 milijardi dolara u naredne četiri godine. To bi moglo izazvati ekonomski rast, ali što znači ekonomski rast ako je startna osnovica tako niska? Oporavak bi trebao trajati mnogo godina da bi se dostigle razine srednje razvijenog gospodarstva.

Kako gledate na uvoz ministara sa Zapada?

Pa to su radili i drugi, primjerice u Srbiji. Aleksandar Vučić svojedobno je iz Amerike povukao mladog ministra financija Lazara Krstića. Navodno je 1992. Milan Panić imenovan novim saveznim premijerom u novostvorenoj SR Jugoslaviji jer se Slobodan Milošević namjeravao preko njega na neki način približiti SAD-u, pa je navodno nagovarao i Milovana Đilasa da bude prvi predsjednik SRJ kako bi stekao, kao neki srpski Havel, ugled nove države na Zapadu. Ne znam što iza svega toga stoji, traže li zaista one za koje smatraju da će biti najbolji ili je zbog političkih razloga Amerikanka postavljena za ministricu financija.

Kolike štete ima Putin od sankcija i od šoka koji mu se dogodio padom cijena nafte i vrijednosti rublja? Koliko dugoročno on može održavati svoju ekonomiju?

On želi stvoriti dojam da može dugo i da vanjski utjecaji Rusiju neće slomiti. Tu pokazuje jednu tipičnu retoriku koja je recimo bila karakteristična za Srbiju 90-ih. Nije kriv režim, nego vanjski neprijatelji koji žele uništiti zemlju. Drugim riječima, narod se treba koncentrirati oko vlasti, stati uz nju. Ruskoj ekonomiji zaista šteti ova situacija i pitanje je koliko Rusija može izdržati. Često se u javnosti govori kako je 'Rus navikao na oskudicu'. Jest, navikao je, ali je u zadnjih 15 godina iskusio i bolji život. Postoji ona židovska kletva: 'dabogda imao pa nemao'. Bilo koji ruski građanin će teško dugoročno pristati na ovo i to bi zaista u jednom trenutku moglo potkopati legitimnost režima. Pitanje je hoće li doći do još dubljeg pada ekonomije u narednih nekoliko mjeseci, hoće li postojati izgledi da će se to u skoro vrijeme završiti, a ako to ruske vlasti ne mogu obećati, mogao bi početi padati kredibilitet Putina i njegove vlade. S druge strane, Rusija nema visoke medijske slobode, što znači da putem državno kontroliranih medija režim može utjecati na formiranje javnog mnijenja.

Koliko ubojstvo oporbenog političara Nemcova može koristiti, a koliko štetiti Putinu, odnosno oporbi?

Ne može se ustvrditi da Putin stoji iza ubojstva Nemcova jer o tome ne postoje dokazi i jasne činjenice koje bi na to upućivale. Ovo s Nemcovim je najjače odjeknulo, ali bilo je i ranije ubojstava od Ane Politkovskaje, drugih aktivista i u krajnjem slučaju agenta Litvinenka...

To ubojstvo šteti međunarodnom imidžu Putina jer je ionako već godinama pod kritikom Zapada zbog lošeg stanja političkih prava i sloboda i zato je vjerojatno i pokazao dodatni napor oko te istrage. S druge strane, oporba se boji jer to pokazuje da svaki političar može ovako ili onako nastradati. To ne mora biti od same vlasti organizirano.