Sjedinjene Američke Države sve više postaju katoličke, a i Katolička crkva sve više postaje američka, piše analitičarka tportala Aleksandra Šućur. Papini govori u američkom Kongresu i Ujedinjenim narodima kruna su njegovog političkog djelovanja, a ono je svoj utjecaj počelo širiti preko periferije. Zbog organizacije Katoličke crkve, ona je postala nezaobilazan politički faktor u Sjedinjenim Američkim Državama, a njen će utjecaj u toj zemlji, pa i cijelom svijetu, samo rasti. Stoga, smatra Aleksandra Šućur, ne treba čuditi to da je cijela američka politička elita 'pala ničice' pred papom Franjom i njegovom političkom vještinom
Već je iz Papinog plana puta po svjetskim periferijama bila jasna njegova dijalektika s centrima moći. Sadržaji putovanja, apeli, nada i entuzijazam koje širi, razumni prijedlozi, otvorene propovijedi o toleranciji s drugim religijama ili ateizmom/agnosticizmom, o uvažavanju ‘drukčijeg’ kao brata, o moralnoj dužnosti da se prihvati i pomogne izbjeglicama ('svi smo mi bili stranci') koju je, da bi dao dobar primjer, i u prvom licu ispunio prihvaćajući sirijske izbjeglice u vlastiti dom, dodatno su uvećavale i učvršćivale njegov ugled i u centrima moći.
Zapravo ‘ugled’ je preslabašna riječ za karizmu koju bi jedan čovjek trebao posjedovati da na jednom mjestu okupi dva milijuna Amerikanaca. Prikladnijom mi se čini arapska riječ barrak ili baraka. Koja, kao imenica, ukazuje na ‘božji blagoslov’, ‘božju naklonost’, a kao glagol znači ‘presaviti u koljenima’. Atentator na bivšeg marokanskog kralja Hasana II opisao ju je kao ‘iznenadnu silu koja mu je presavila koljena u trenu kad je trebao pucati u kralja, zamaglila vid i bolno stisnula zapešće izbijajući oružje iz ruke’. Za razliku od pripadnika marokanske dinastije, za koje se vjeruje da potječu izravno od proroka Muhameda, pa njegovu baraku možemo pripisati dubokim metafizičko-vjerskim uvjerenjima, papa Francesco vodi podrijetlo iz siromašne talijanske obitelji koja je imigrirala u Argentinu u razdoblju velikih seoba na Novi kontinent.
Ta nas ‘indicija’ upućuje na mogućnost da bi razlozi Papine karizme, odnosno ‘čuda’ (miracle, kako ga je sam Papa nazvao u propovijedi) tako masovnog okupljanja, mogli biti i vrlo konkretni. U istraživanju razloga krenut ćemo od same Amerike, ne zaboravljajući i njegovu političku ulogu u današnjem multipolariziranom svijetu.
Sjedinjene Države sve se više katoliziraju, a Crkva je sve više američka. Razlog tomu nije samo hispanizacija određenih područja. Naime, dvostoljetni odnos između Sjedinjenih Država i Rimokatoličke crkve u suštini je bio karakteriziran recipročnim sumnjama, pa čak i otvorenim neprijateljstvima. Da ne govorimo o kolonijalnom razdoblju: u državi Virginija, koloniji kraljice Elizabete I, katolicima je bio zabranjen pristup javnim funkcijama, a 1642. bila je zabranjena i sama katolička vjera, svećenici proganjani, mučeni i zatvarani, nakon čega se zabrana proširila i na druge kolonije. Nakon Prvog svjetskog rata taj je odnos nepovjerenja bio obilježen i oštrom konkurencijom na terenu moralnog leadershipa u svijetu. I Crkva i Sjedinjene Države bile su uvjerene da utjelovljuju manifest destiny, Božju volju. Samo što to nije bio isti Bog, a sudbina (destiny) je sigurno ispala drukčijom. Tek je Ronald Reagan 1985. uspostavio diplomatske odnose s Vatikanom (razlozi su nam poznati), ali koliko je taj odnos danas poboljšan, osvjedočili smo se nakon što smo vidjeli srdačnost (pa čak i ono što bismo mogli nazvati sudioništvo, complicity) prilikom susreta Baracka Obame i pape Bergoglia.
U zemlji s 25-30 posto katolika Obaminu administraciju čini više od 50 posto njih. Iako su katolici bili diskretno više reprezentirani i u ranijim administracijama, tijekom dva Obamina mandata zabilježen je eksponencijalan porast katolika na svim funkcijama koje ovise o političkom imenovanju. Trenutačno nema nijednog suca Vrhovnog suda (Supreme Court) a da je evangelist/protestant, što je religija većine Amerikanaca. Činjenica je to koja se nikad nije zbila u povijesti ove zemlje. U čitavoj svojoj povijesti Sjedinjene su Države imale samo 13 vrhovnih sudaca katolika, a od toga šest njih sada istovremeno sjedi na toj najvišoj sudskoj instanciji.
Poluge vlasti u rukama katolika
Katolici praktički drže poluge unutrašnje politike sigurnosti (Obamini savjetnici za unutrašnje poslove i sigurnost) te zauzimaju važne pozicije u Pentagonu. Čak su i direktori CIA-e i FBI-a katolici. Premda ne ovisi ni o kakvoj centralnoj političkoj volji, katolici su i Joe Biden (demokrat, predsjednik Senata) i John Boehner (republikanac, predsjednik House of Representatives i Kongresa). Ovog zadnjeg, koji je pozvao Papu da održi povijesni govor u Kongresu, vidjeli smo čak i kako plače pod utjecajem emocija dok je govorio pred ujedinjenim sazivom oba Doma te s balkona vošingtonskog Kaptola. I tu mi opet pada na pamet asocijacija na koncept baraka, ne mogu si pomoći.
A kad smo već kod Papinog govora u Kongresu, tko ga nije vidio/poslušao, propustio je artikuliranu kritiku konzumerizma, trgovine oružjem, propustio je njegov eksplicitan zahtjev za ukidanjem smrtne kazne i zabranu prodavanja oružja zemljama u ratnom sukobu. U Kongresu se nikad prije Pape nije čuo smisleniji govor o ekonomskoj i ekološkoj održivosti, o važnosti imigracije, o bogatstvu koje donosi.
O zajedničkim dobrima i o vrijednosti rada. Snaga Papinih argumenata alarmira desni populizam koji često identificiramo s pokretom što se, ne baš originalno, nazvao Tea party. Iako su se u Kongresu pristojno držali, pa čak i pljeskali, zbog Papine otvorenosti spram homoseksualaca, ateista i drugih religija, spram imigracije, otpisa dugova siromašnim zemljama, kao i značenja koje pridaje socijalnim temama, taj konzervativni populizam skida prašinu sa stare ‘tradicionalne' nepovjerljivosti između Vatikana i SAD-a, o kojoj sam gore.
Papinom dolasku u Sjedinjene Države prethodili su žestoki medijski napadi konzervativnih krugova (i protestantskih i katoličkih) koji su ga optuživali za ‘marksizam’, ‘prohomoseksualnost', etiketirali ga kao antikrista itd. Pod pritiskom tog ‘nabrijanog' konzervativnog segmenta vlastite stranke te optužbama zbog poziva da održi govor koji je uputio Papi, republikanac Boehner je odstupio s dužnosti predsjednika (usput dajući ostavku i na mjesto zastupnika) i vratio se u matični Ohio.
Taktička Boehnerova ostavka i suze
Iskazivanje ovakve osjećajnosti od jednog političara te suze i ostavka obično su pouzdani znak da zapravo ‘uzima zalet’. Dozvoljavam si ovakav brutalni realizam i zato što ankete pokazuju da bi Boehner, da se kandidira na republikanskim primarijama, kao od šale ‘potukao’ Donalda Trumpa. I to ponajviše jer papa Bergoglio uživa tu nevjerojatnu popularnost u Americi. A Donald Trump, više od svih ostalih kandidata, utjelovljuje američki konzumerizam i osjećajnu bezobzirnost (naročito spram imigranata), što Papa toliko kritizira.
Papin posjet SAD-u nije prošao bez kritika i s ‘lijevog boka’. LGBT organizacije ga kritiziraju jer se protivi homoseksualnim brakovima, feministice što ne dozvoljava svećenički status ženama i što ostaje pri tradicionalnom stavu Crkve da je abortus grijeh. Da ne spominjem polemike koje je izazvala kanonizacija Junipera Serre, franjevačkog misionara koji je pribjegavao i mučenju, ne toliko prilikom pokrštavanja indogenih žitelja Kalifornije, koliko prilikom kažnjavanja silovanih indijanskih žena koje su izvršile ili pokušale izvršiti abortus. Ipak, većinsko mainstream mišljenje je da katolici danas predstavljaju ‘progresivni dio američkog društva’. Isti Vrhovni sud, u ‘katoličkom’ sastavu kakav sam gore opisala, izrekao je povijesnu presudu da je ‘gej brak pravo u svim državama’. Svojevrstan je paradoks da su protestantske zajednice, koje su uvijek bile percipirane kao ‘progresivnije’, potpuno izgubile teren u ovom civilizacijskom sukobu.
Katolik koji je organizacijom potukao evangeliste na njihovom terenu
Ovaj aspekt zaslužuje dublju analizu jer je SAD, od proglašenja nezavisnosti naovamo, uvijek predstavljao neku vrstu predvodnika progresivnosti, ne samo tehnološke, već i civilizacijske. Kao prvo, otvara se pitanje što je globalnoj i univerzalnoj katoličkoj zajednici donio papa Franjo iz Amerike (Argentine, jer je u SAD-u bio prvi put). U nedostacima drugih metodoloških pristupa, jer u zapadnoj terminologiji ‘progresivnost’ priznajemo samo kao građansku, a ne i kao vjersku kategoriju, pozvat ću se na islamsko-pravni pristup ‘vjerske zajednice’, na arapskom: umma, koja je sinonim i za ‘dominantno mišljenje’, ‘opći senzibilitet’, ‘javno mnijenje’ koje utječe na opću percepciju pravednosti i na evoluciju prava spram onog što već postoji, što je zapisano u knjigama (maktub).
Konkretno, iz Buenos Airesa Bergoglio je donio u Rim dodatnu teoriju – a još više praksu – Crkve 'u izlasku', 'u kontinuiranom stanju vršenja misije', kako spram periferija tako i spram novih sociokulturnih okruženja (Evangelii gaudium, 2013). Ono što je papa Franjo svojim očima vidio da u Južnoj Americi rade evangelisti. S kojima je naučio natjecati se na njihovom terenu, koristeći se neusporedivom prednošću toga da je Katolička crkva daleko organiziranija od evangelista. U doba latinoameričkog desarolla (razvoja, op.ur.) evangelisti su bili ti koji su ponovo doveli kršćanskoj praksi sve krštene a ne-prakticirajuće osobe, koje je odveć institucionalizirana Katolička crkva udaljila od prakse. Govorim, naravno, o 'gadnim' sedamdesetim godinama. Ali evangelisti su previše rascjepkani i neorganizirani da bi vršili svjetski politički utjecaj, kakav ima Katolička crkva.
Po mom skromnom mišljenju, američki Papa nas je sve oplemenio američko-liberalnom sviješću o ‘konkurenciji'. To od njega čini odličnog ‘natjecatelja' ne samo na vjerskom, već i na političkom planu globalnih odnosa, što se vidi iz govora izrečenog u Ujedinjenim narodima.
SAD ga treba, svaki idući predsjednik će ga još više trebati, ne samo zato što je mental coach, u doba opće dezorijentiranosti, o tome kako se treba postaviti, već i iz socijalnih razloga.
Dat ću samo nekoliko podataka o tome zašto sam mišljenja da ga treba svaki američki predsjednik, zašto se mora osloniti na Katoličku crkvu, čak i neovisno o Franjinoj osobnoj borbi ‘za zadnje': čak 5.600 osnovnih škola, 1.200 srednjih, 244 sveučilišta i koledža, na ukupan broj od 3,5 milijuna studenata i 200.000 profesora. Samo kada te podatke uzmemo u obzir, dobivamo uvid o tome na čemu se zapravo temelji snaga Katoličke crkve u SAD-u. Pored 600 bolnica i boga pitaj koliko staračkih domova te karitativnih ustanova za beskućnike.
Na američkom terenu najorganiziranija crkva je Katolička, a niti jedan političar si ne smije dozvoliti njeno slabljenje jer bi socijalni sustav otišao u 'tilt'. Ne treba zaboraviti da upravo Katolička crkva kroz svoje institucije formira kvalitetan administrativni kadar. Mrežu u kojoj se osjeća famozna 'socijalna doktrina' (tolerancija, inkluzivnost), a tu se vizija prenosi i na radno mjesto i u društveno tkivo. To one tisuće i tisuće evangelističkih crkvi ne mogu dati američkim političarima. Nije pretjerano reći da su u tom smislu nesposobne jer se brzo posvađaju čak i kad se uspiju udružiti u neku konferenciju, u neki savez. Na njih se politika ne može osloniti.
A iz Papinog govora u Ujedinjenim narodima, koji me naročito dojmio, jer je to bio politički govor (a opet na onaj njegov divni, skromni način koji nas oduševljava), izdvojit ću sljedeće: 'Reformirati Ujedinjene narode i financijske organizme da bi se izbjegle zloporabe i lihvarenje na štetu zemalja u razvoju. Međunarodni financijski organizmi, daleko od toga da promiču progres (...) podvrgavaju žitelje planeta još gorim mehanizmima siromaštva, isključenja i ovisnosti.'
I dobro je za planet da postoji državnik koji se ovako determinirano bori za takve plemenite ciljeve, šireći ih i na takvoj instanciji kao što je Skupština Ujedinjenih naroda.
398144,395435,395736,394884
