Mediji su lansirali mnogo pitanja u smjeru turske vlade zbog načina na koji (ni)je reagirala povodom potresa u istočnom dijelu zemlje, no jedno je od njih neočekivano: zašto su se u Ercisu i Vanu, gradovima koji su najteže pogođeni, srušile ponajprije nove zgrade?
Broj poginulih u potresu u Turskoj popeo se na 582. Posljednji slučaj koji se zaiskrio u medijima bilo je spašavanje dvadesetsedmogodišnjeg učitelja, preživjelog čak šest dana nakon urušavanja zgrade. Dosada je iz ruševina izvučeno 185 živih, brojka koja zacijelo više neće rasti.
Sve je oko potresa u istočnoj Turskoj rješavano po najgorem mogućem scenariju. Prvo je Erdoganova vlada reagirala presporo, pa je k tome odbijala međunarodnu pomoć, nakraju, kada stanovnici pogođenih područja više nisu trebali koristiti svoje gole ruke ne bi li se dočepali preživjelih, kada je stigla ambulantna konjica i bili pripušteni međunarodni pomagači, bilo je puno prekasno za mnoge. Najzačudnije od svih je pitanje za postavljanje kojeg je životom platilo 582 ljudi: zašto su se u gradovima Ercis i Van srušile ponajviše nove građevine, dok su kod starih, sazidanih od nepečene cigle, jedva primjetljivi tragovi potresa, ako uopće?
'Problem se najviše tiče zgrada od šest i više katova. Hotel bivšeg gradonačelnika je, recimo, imao šest katova i potpuno je kolabirao', kaže ministar unutrašnjih poslova Idris Sahin dodajući nejvjerojatnu činjenicu da u 84 sela u okolici Ercisa, a koja su također protresena snagom od 7,2 Richtera, tek stotinjak kuća, mahom izgrađenih od sušenog blata, pokazuje tragove potresa, prenosi turski Huttyjet.
U samom Ercisu ista situacija. Građevine od jednog ili dva kata kao da uopće nisu iskusile potres, iako su im zidovi napravljeni od nepečene cigle. Možda regionalni ministar Cevdet Yilmaz daje naslutiti odgovor: 'Cijene nekretnina u glavnim avenijama Ercisa bile su skoro ravne onima u Ankari. U posljednje su se vrijeme gradile isključivo višekatnice.' Želja za brzim profitom uzela je danak u kvaliteti gradnje te su se konzultacije sa statičarima očito shvaćale kao nepotreban luksuz.
Dok Turska broji svoje mrtve, preživjeli iz jedne tragedije prelaze u drugu. Dolazi zima, a za mnoge od njih postavljeni su tek goli šatori. Negdje ni to. Opskrba je u totalnom kaosu. Neke regije primaju previše a druge skoro ništa. U organizaciju distribucije uključen je i guverner susjedne pokrajine Agri koji pokušava smiriti rastuće nezadovoljstvo objašnjenjem da svi imaju najbolje namjere i da će svima prispjeti pomoć. Slaba utjeha.
