Predstavljanje knjige 'Hrvatsko proljeće 40 godina poslije' održano je, baš kao i znanstveni skup s kojeg je zbornik potekao, simbolično u dvorani 7 zagrebačkog Filozofskog fakulteta - istoj onoj dvorani u kojoj se i dogodilo Hrvatsko proljeće prije gotovo pola stoljeća, rečeno je na početku današnje promocije koja je priređena i samo dan nakon što je prije 41 godinu Savka Dabčević Kučar kao tadašnja predsjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, ispred 200.000 ljudi na tadašnjem Trgu Republike u Zagrebu održala čuveni govor.

Podsjetivši na znanstveni skup održan prošle godine u listopadu, GoranRadman, predsjednik Centra Miko Tripalo, jednog od organizatora skupa iizdavača knjige, a sudjelovali su i zagrebački Filozofski, Pravni te Fakultet političkih znanosti, kazao je da je 'cilj skupa bio pokazati dokle je hrvatska historiografija došla uodnosu na Hrvatsko proljeće, pomoći u kontekstualizaciji zbivanja, ali ipokazati što dosad u istraživanju još nije napravljeno'.

U zborniku se nalaze radovi dvadesetak povjesničara, pravnika, politologa i lingvista koji su sudjelovali na prošlogodišnjem skupu, i donosi različite, čak i suprotstavljene poglede te presjek rezultata dosadašnjih historiografskih istraživanja, a osim političkim zbivanjima bave se i jezičnom politikom, književnošću, udžbenicima, studentima, Maticom Hrvatsko, Katoličkom crkvom, gastarbajterima, ali i onima koji nisu odobravali Hrvatsko proljeće. Knjiga donosi pregled po cjelinama vezanima za financijsko-ekonomsku pozadinu Hrvatskog proljeća, njegov jugoslavenski te međunarodni kontekst, političku koncepciju, aktere i frakcije toga vremena te odnos Hrvatskog proljeća i suvremene Hrvatske.

'Opsegom, sadržajem i svestranošću, taj zbornik možda je najvažnijeizdanje na temu Hrvatskoga proljeća dosad, a njegova posebna vrijednostje u tome što sistematizira osvrte na refleksiju pokreta u Bosni iHercegovini, Srbiji i Sloveniji te prikazuje medijske i obavještajneizvore o događajima 1971', kazao je publicist Josip Šentija, jedan od svjedoka i sudionika Hrvatskog proljeća. Istaknuvši da su ga 'radovi objavljeni u zborniku živo vratili u to vrijeme', Šentija je ukazao i da su proljećari kada je nastao Ustav 1974. na svojevrstan način doživjeli 'pobjedu u porazu', jer su se tamo našli pojedini temeljni zahtjevi vezani za redefiniranje položaja Hrvatske u Jugoslaviji. Osvrnuo se i na dio iz zbornika koji govori o 'specifičnoj crkvenoj šutnji u doba Hrvatskog proljeća', kazavši da 'koliko je ona bila proračunata, toliko je ona znamenita šutnja nakon zatiranja Hrvatskog proljeća bila čemerna, gotovo patološka'.

Također svjedok vremena Antun Vujić istaknuo je da mu se čini zanimljivim što 'zbornik prikazuje i što se istovremeno s hrvatskim pokretom događalo u susjednim zemljama, gdje su se tražili gotovo isti zahtjevi kao u Hrvatskoj'. 'Bio je to posljednji pokušaj da se reformira Jugoslavija i socijalizam, a način na koji je sve završilo objašnjava zašto se od toga odustalo', smatra Vujić, koji je naglasio i da mu se čini da je '1971. za mlađu generaciju ljevice izgubljena politička kultura samoupravljanja te da je to bio segment afirmacije nove participacijske kulture koja se, međutim, i danas opet aktualizira'.

Da 'ima još prostora za istraživanje tog najdinamičnijeg razdoblja hrvatske povijesti, ujedno i esencijalnog za hrvatsko-srpske odnose', smatra urednik zbornika povjesničar Tvrtko Jakovina, koji je kao primjere naveo da bi trebalo do kraja vidjeti i 'koje su bile krive procjene tog pokreta te rasvijetliti ulogu vanjskopolitičkog istočnog okvira, koji za razliku od onog zapadnog nije dovoljno rasvijetljen'. 'Loše je što se o Hrvatskom proljeću ne može govoriti bez da se utopimo u političke strasti, ali zbornik pokazuje da je moguće u jednom izdanju sakupiti i različite poglede na taj povijesni fenomen', zaključio je Jakovina, uz nadu da neće trebati dugo čekati na novi znanstveni skup koji bi se mogao baviti nekim ranije spomenutim aspektima Hrvatskoga proljeća.