Donald Trump se 2018. povukao iz nuklearnog sporazuma koji su podržale EU, Kina i Rusija, a čiji je cilj bio zaustavljanje Irana da razvije raketno balističko oružje, te je ponovno uveo sankcije.

Korijeni problema između SAD-a i Irana idu još dalje u prošlost od Islamske revolucije iz 1979. godine i vežu se uz teško miješanje vanjskih sila u unutrašnje odnose te zemlje.

Tijekom Drugog svjetskog rata SAD je osiguravao dotok nafte saveznicima iz Irana. I u godinama nakon rata SAD je, strahujući od sovjetskih ambicija u regiji, vezao Iran uz sebe. U vrijeme Hladnog rata, 1953. godine, strahujući od mogućeg komunističkog prevrata u Iranu koji bi ograničio isporuke nafte, CIA se pridružila britanskom MI6 orkestrirajući državni udar radi svrgavanja premijera Mohameda Mosadeka, čovjeka kojeg mnogi Iranci smatraju herojem u otporu stranoj dominaciji.

U godinama nakon državnog udara Iran je za SAD predstavljao bedem protiv sovjetskih ambicija na Bliskom istoku. No, među stanovništvom je prevladavalo mišljenje da je Iran u vrijeme šaha Reze Pahlavija bio dominion Sjedinjenih Država pod upravom CIA-e. Kao najglasniji oponent režimu u to vrijeme isplivao je konzervativni vjerski vođa ajatolah Ruholah Homeini, koji je zbog svojih stavova bio prisiljen otići u egzil.

Ekonomska kriza povezana s lošim upravljanjem zemljom i sve skupa potkrijepljeno s tankim pravom na tron Reze Pahlavija (njegovoj obitelji je sumnjivo dodijeljeno prijestolje u 1920-ima) generirali su opće nezadovoljstvo koje se 1978. pretvorilo u prosvjede. Na bunt naroda šah je odgovorio represijom pomoću zloglasne tajne policije SAVAK, što je samo dolilo benzin na vatru.

U siječnju 1979., s pogoršanjem sigurnosne situacije predao je vlast novom premijeru i pobjegao s obitelji u egzil u Egipat. Ajatolah Homeini je osjetio da je pravi trenutak i vratio se 1. veljače 1979. u Teheran gdje ga je dočekalo mnoštvo.

Dva mjeseca nakon što je preuzeo vlast na valu narodne podrške, ajatolah Homeini proglasio je Islamsku republiku. Bila je to prva na svijetu moderna nacionalna država s demokratski izabranom vladom koju podržava neizabrana islamska teokracija, piše Sky News. Mnoge različite skupine koje su sudjelovale u narodnim revolucijama bile su optimistične da će imati mjesto u novoj hijerarhiji. No, u roku od nekoliko mjeseci postalo je jasno tko je glavni.

Nekoliko dana nakon završetka revolucije, administracija američkog predsjednika Jimmyja Cartera primila je šaha Pahlavija u SAD na liječenje, što je izazvalo revolt u Iranu. Američka ambasada vandalizirana je 14. veljače 1979., a u studenome je skupina studenata upala u zgradu i uzela 66 osoba kao taoce u znak prosvjeda.

Akciju u veleposlanstvu podržao je Homeini, zbog čega je rastao pritisak na Cartera da izvrši pritisak na novi režim zamrzavanjem iranske imovine. Kao odgovor, ajatolah je pred sljedbenicima održao bijesnu tiradu kada je poručio: "Ne zaboravite da je SAD vaš najgori neprijatelj. Nemojte zaboraviti skandirati: Smrt SAD-u.

Usred revolucionarnog žara, u Iranu nije bilo apetita za pregovorima i na kraju su 52 američka diplomata bila zatočena 444 dana u ambasadi prije nego su pušteni. Neuspjela spasilačka misija rezultirala je smrću osam vojnika. SAD je prekinuo diplomatske odnose s Iranom 1980. i nikad ih nije obnovio.

Dok su američki diplomati još uvijek bili zatočeni u Teheranu, u rujnu 1980. iračke snage napale su Iran navodeći kao razlog iransko nepridržavanje sporazuma o granici. Do 1982. Iran je uzvratio napadom vrativši teritorij koji je Irak u početku zauzeo te je nastavio napredovati prema iračkom gradu Basri. Washington, prestravljen mogućnošću da bi Iran mogao poraziti Irak i krenuti na druge naftom bogate zemlje Perzijskog zaljeva, odnosno izvesti revoluciju protiv petromonarhija, započeo je podupirati režim Sadama Huseina.

Neprijateljstvo između Irana i SAD-a nastavilo se tijekom osamdesetih godina prošloga stoljeća. U travnju 1983. napadnuto je američko veleposlanstvu u bombaškom napadu u kojem su ubijene 62 osobe, a u listopadu iste godine teroristi povezani s Iranom izvršili su samoubilački napad na stožer francuskih snaga u Libanonu te na vojarne američkih marinaca koji su bili u misiji u toj zemlji. U napadu je ubijen 241 marinac i 58 francuskih padobranaca.

Odgovornost za napade je preuzela ranije nepoznata šijitska islamistička skupina zvana Islamski džihad, ali mnogi su izvori smatrali da iza njih stoji Iran, odnosno Hezbolah, formacija koju je formirao i kojom upravlja Teheran.

Pet godina kasnije, nakon što je SAD smjestio svoju mornaricu u Perzijski zaljev radi zaštite pomorskog prometa od tekućeg iransko-iračkog rata, putnički zrakoplov kompanije Iran Air oboren je iznad iranskih teritorijalnih voda raketom zemlja-zrak, koja je ispaljena s američkog bojnog broda Vincennes u tjesnacu Hormuz. SAD je kasnije tvrdio da je brod američke mornarice pogrešno vjerovao da je zrakoplov zapravo bio borbeni avion koji se spremao za napad. SAD se nikad nije ispričao, a Iran ga je optužio za nemar.

>>> Napad na tankere posljednji je u nizu incidenata kod Hormuškog tjesnaca. Evo gdje se on nalazi i zašto je važan

Unatoč pogoršavanju odnosa između dviju država, bilo je trenutaka kada se činilo da su u mogućnosti surađivati, iako u kontroverznim okolnostima. 1986. godine frakcija Reaganove administracije dogovorila je isporuku zamjenskih dijelova oružja u Iran, unatoč embargu na oružje uvedenog od strane SAD-a, u zamjenu za pomoć Irana u oslobađanju američkih talaca u Libanonu, što je kasnije nazvano aferom Iran-Contra. Taoce je držala šijitska militantna grupa pod nazivom Islamski džihad, koja je bila saveznik Hezbolaha i koja je nastala zbog sukoba u južnom Libanonu.

SAD su 1984., u vrijeme predsjednika Ronalda Reagana, imenovale Iran državnim pokroviteljem terorizma, prvobitno zbog njegove podrške Hezbolahu i drugim militantnim skupinama, a kasnije i zbog podrške Hamasu. I Hezbollah i Hamas su označeni terorističkim skupinama u više zemalja.

Od tada, uz stalnu potporu Sjedinjenih Država Izraelu, Iran je optuživan da nastavlja pomagati Hezbolahu i Hamasu u njihovim napadima na Izraelce. Iran je negirao umiješanost u "zavjere" i optužio zapadne države, uključujući SAD, da podržavaju grupe ili ljude koje smatra teroristima, uključujući Sadama Huseina.

Bill Clinton otišao je dalje od Reagana, nazvavši Iran "rogue state" (odmetnutom državom). George W. Bush još je više zaoštrio retoriku stavljajući Iran među četiri države koje je označio kao "osovinu zla", odnosno države koje nisu samo sponzorirale terorizam, već su i tražile mogućnost da dođu do oružja za masovno uništenje. Američki dokazi o iranskom nuklearnom programu temeljili su se na informacijama prebjega, satelitskim snimkama i, kasnije, nadzorom dronova. Kako se svađa oko nuklearnih aktivnosti Irana povećavala, uz brojne sankcije koje su nametnute Iranu, tadašnji predsjednik Mahmud Ahmadinedžad nazvao je one koji optužuju Iran "mentalno retardiranima". Tek je u srpnju 2015. sklopljen zajednički sveobuhvatni akcijski plan i tenzije su počele nakratko popuštati, a u vrijeme Baracka Obame sklopljen je i nuklearni sporazum iz kojeg je kasnije istupio Donald Trump.

Najnovije zaoštravanje dolazi nakon ciljanog ubojstva jednog od najviših iranskih dužnosnika generala Kasema Sulejmanija zaduženog za vojne operacije u inozemstvu.