Ovakvu praksu podržao je ministar Vedran Mornar, ali i čelnici nekih najpoznatijih škola, poput MIOC-a.

Ravnatelj MIOC-a Josip Harcet 2014. je rekao da se u svijetu javno ne objavljuju čak ni rezultati učenika u elitnim IB programima, kakav postoji u njihovoj gimnaziji.

Ravnateljica Centra Maja Jukić kaže da za takvu praksu postoje brojni važni razlozi iako su jedne godine rezultati bili objavljeni u medijima.

'Rang-liste su se jednom pojavile, no ne znamo iz kojih su izvora procurili podaci', rekla je za tportal.

Hrvatska, kaže, spada u skupinu zemalja koje nisu usvojile praksu kakvu imaju britanske ili američke škole; u svojoj politici NCVVO se upravlja ponajviše finskim modelom.

'Ideja vanjskog vrednovanja u Hrvatskoj i uopće postavljena je na takav način da bude afirmativna i poticajna te da omogući svakoj školi uvid u vlastite ishode, da radi na sebi, da prati svoj napredak i poboljšava svoje rezultate. Osim toga, svaka škola može se uspoređivati s nacionalnim prosjekom ako je to zanima', objasnila je Jukić.

'S druge strane važno je znati da nemaju sve škole iste uvjete niti su svi učenici u svim školama u istim pozicijama. Konačno, mi smo institucija koja je tek stasala i tek razvijamo instrument vanjskog vrednovanja. Dakle, tek radimo na stvaranju kvalitetnog mehanizma koji bi mogao biti mjerodavan. Od nas bi bilo vrlo neozbiljno da ga u tom razvojnom dijelu predstavljamo kao gotov i savršen', ističe ravnateljica NCVVO-a.

Prema Jukić, rezultati državne mature predstavljaju mali dio vanjskog vrednovanja, tek nekoliko posto. Ozbiljno vrednovanje, kakvo se provodi u nekim razvijenim zemljama, uključuje mnogo više parametara.

'Poznato je da djeca bogatijih roditelja i iz bogatijih sredina imaju bolje uvjete za instrukcije ili za dodatne pripreme za maturu u privatnim školama i institucijama koje to naplaćuju. Osim toga, postoje parametri koji nisu usporedivi. Primjerice, što za nekog učenika znači napredak? Možda njegov apsolutan rezultat neće biti najbolji, ali će skok s početne točke od koje je krenuo u nekoj školi biti čak veći nego u nekoj drugoj, koja statistički ima bolje ishode. Naime, u nekoj školi u koju se upisuju samo najbolji učenici nije teško očekivati najbolje rezultate na maturi, no to ne znači da učenici koji su upisali manje zahtjevne škole nisu ostvarili isti ili možda veći napredak. Teško je u isti kontekst stavljati male i velike škole, stare i nove, škole s malim i velikim brojem učenika, one iz siromašnih i iz bogatih županija itd. Također je pitanje postoji li u nekim krajevima jaka motivacija za obrazovanje ili ne, kakva je struktura stanovništva itd. Nismo pristalice američkog sustava koji ocjenjuje tko je najbolji od najboljih jer je zapravo moguće uspoređivati samo dvoje istih učenika i reći da je u nekoj školi jedan više napredovao od drugoga. Smatramo da ne postoje takve mogućnosti', upozorava naša sugovornica.

Jukić smatra da bi naš sustav trebao još puno toga napraviti za poboljšanje vrednovanja obrazovanja. Tako bi primjerice Centar volio uvesti mogućnosti online testiranja kojima bi svaki učenik, kad god to želi, mogao za sebe provjeravati napredak u određenom predmetu da bi se, kada procijeni da je spreman, prijavio za neko formalno testiranje.

Kao jedan od većih problema u sustavu vidi činjenicu da je državna matura zapravo završetak obrazovanja za gimnazijske učenike, a ne za one iz stručnih – to je njena prvenstvena namjena prema zakonima.

'Što smo mi učinili? Omogućili smo učenicima strukovnih škola da idu na tu istu maturu iako oni svoje školovanje završavaju završnim ispitom. Oni se ustvari razvijaju u struci. U konačnici se učenici strukovnih škola upisuju kojekuda i loši su prema rezultatima na maturi, osobito ako promijene struku. Time zapravo gubimo najbolje učenike u struci jer se oni preko struke nigdje ne mogu upisati. Tjeramo ih da se upisuju preko općih predmeta, a oni u njima nisu najbolji. Time najbolje u struci, koji su se već dokazali, natjeramo da se upišu na fakultete isključivo preko državne mature za koju se uopće nisu pripremali. Onda im mjesto zauzme netko tko nije dobar u njihovoj struci, već je dobar u općim predmetima. Na taj način u Hrvatskoj gubimo ogromne ljudske resurse', rekla je Jukić.

Hrvatska spada u skupinu od sedam zemalja u kojima se vanjsko vrednovanje ne provodi u cijelosti, zajedno s Bugarskom, Grčkom, Ciprom, Luksemburgom, Finskom i Norveškom. No ove dvije posljednje su poseban slučaj.

'Finska i Norveška su toliko evoluirale da im ni ne treba vanjsko vrednovanje. Njihove škole same sebe neprekidno evaluiraju i odgovorno traže primjere dobrog uspjeha te neprekidno razmjenjuju iskustva o pozitivnom uspjehu. Oni nemaju neku kompeticiju, već vjeruju da će svi profitirati od dijeljenja dobrih iskustava. Za to mi, naravno, nismo još spremni, tome možemo samo težiti', kaže Jukić.

Na nesreću, ističe, u našoj zemlji ni u političkim ni u stručnim strukturama nema dovoljno želje da se stvari iz temelja, ambiciozno mijenjaju. Naprotiv, postoje neke ideje da bi Centar trebalo zatvoriti umjesto da se njegov posao unapređuje i razvija.