No ona već dugo nije tako tiha. Čuju se ovih dana apeli da se milijunskom Volgogradu trajno vrati 'herojsko' ime Staljingrad – kao da je heroj pokojni vožd s pridodanim mu atributima polubožanstva, a ne oni, mahom anonimni ljudi koji su poginuli ili su ranjeni u opsadi 1943. godine. Takvih je bilo više od milijun.

Valja naglasiti da je destaljinizacija započela još duboko, duboko u prošlosti Sovjetskog Saveza, već 50 ih godina prošlog stoljeća - praktički odmah nakon smrti diktatora koji se po broju uništenih sudbina može uspoređivati s Hitlerom i Mao Ce Tungom. Ubrzo nakon što je Josif Visarionovič Džugašvili, poznat kao Staljin ('Čelični'), umro u 75. godini u ne sasvim razjašnjenim okolnostima, milijuni ljudi pušteni su iz gulaga. Kult ličnosti maknut je s trgova, ulica, parkova, iz službene sovjetske himne i pravila o pisanju dječjih sastavaka. Nikita Hruščov šokirao je zemlju osudivši režim svog dotad diviniziranog prethodnika; bio je to jedan od ključnih poteza za buduća civilizacijska dostignuća Sovjetskog Saveza i njegove glavne sljednice Rusije. Snažna represija nad antirežimski nastrojenim pojedincima održala se sve do raspada imperija, ali je iz desetljeća u desetljeće postajala sve blaža.

Rusija je pad komunizma dočekala s odraslim generacijama koje ne pamte ni NKVD-ovu strahovladu ni prisilna raseljavanja čitavih 'opasnih' naroda ni masovne gladi tijekom kojih je režim ostavio milijune ljudi na jugu komunističkog carstva da jednostavno umru u agoniji. Živjeli su u eri bez Staljinovih spomenika, bez njegovog imena na pročeljima gradskih centara i periferija: takve su počasti zadržali samo Lenjin i Marx. Tako je i ostalo do današnjih dana.

No aktualne su ruske vlasti odlučile da će svake godine, tijekom 'samo' šest dana praznika i memorijalnih događaja, grad Volgograd nositi ime 'Staljingrad – Grad Heroj'.

Gruzijac Džugašvili-Staljin, pod čijom je čizmom 30-ih zamalo dovršen proces potpunog brisanja Pravoslavne crkve s lica Rusije, ovih je dana bio tema ultrapopularnog okruglog stola kojeg je organizirala upravo Ruska pravoslavna crkva – institucija s jednom od najdesnijih i najtotalitarnije raspoloženih vrhuški u današnjoj Rusiji. Konstantin Eggert, komentator uglednog moskovskih dnevnika Kommersant, zgrozio se količinom perverznog veličanja Staljinove uloge kojoj je prisustvovao na tom skupu.

'Ideje koje su još do prije deset godina bile izvor zarade za niskonakladne publikacijice i pomodarska furka gradskih luđaka, danas pretendiraju da ih se ozbiljno uzima u obzir', upozorio je Eggert.

U nacionalističkim krugovima suvremene Rusije prisutno je uvjerenje da tamošnje društvo pati od nedostatka patriotskih osjećaja, i da je jedan od važnih razloga za takvo stanje 'isključivo negativno portretiranje nacionalne povijesti'. Pomanjkanje nacionalne nabrijanosti sve češće se objašnjava zapadnom propagandom (koja, nažalost prečesto doista i jest nakaradna), pa čak i raznim svjetsko-kozmičkim židovskim zavjerama koje nisu bile strane ni samom Staljinu.

Potreba za 'uravnoteženim' pogledom na tešku povijest osobito se reflektira u lakoumnoj legendi o drugu Staljinu koji je, kako se u zadnje vrijeme voli poentirati, 'preuzeo agrarnu zemlju, a ostavio nuklearnu i svemirsku velesilu'. Nasuprot takvoj logici, rezultati i poštovanje koje je u proteklih pola stoljeća stekla jedna Njemačka potpuno se odrekavši kvaziznanstvenog nacionalpopulizma i potrebe za 'prikazivanjem obje strane' totalitarnog režima, čini se, uopće ne impresioniraju 'moderne' ruske nacionaliste i 'patriote'. Iste one koji se diče pobjedom nad nacizmom, ali će neuspjehe suvremene Rusije da ekonomski i po životnom standardu parira Njemačkoj objašnjavati vanjskim neprijateljima i židovskim konspiracijama.

Naravno, u cijeloj priči vrlo je važno što na cijelu temu ima reći najmoćniji čovjek u državi – predsjednik Vladimir Putin. Djela režima inače idu u oba smjera. Prije tri-četiri godine, recimo, 'Arhipelag Gulag' Aleksandra Solženjicina prvi put je uvršten u školsku lektiru. S druge strane, u Kalinjingradu je iz nekog nedokučivog razloga bilo dozvoljeno dekorirati gradski autobus likom sovjetskog diktatora.

Sam Putin uglavnom 'mudro' šuti o toj temi. S vremena na vrijeme ipak će se ograditi od zločinačke hipoteke Staljinovog režima ('Takav način upravljanja, s masovnim zločinima protiv vlastitog naroda, neprihvatljiv je. Ne smijemo to zaboraviti'), ali – u tom ali krije se mnogo prostora za neostaljiniste – ipak pri javnom motiviranju svojih podređenih voli dati primjer, recimo, uspješne vojne industrijalizacije zemlje iz 30-ih godina – istih onih koje su donijele veliku glad i smrt za nekoliko milijuna ljudi. I on se zalaže za 'kompleksniju analizu' - samo što se u toj kompleksnosti, kako vidimo posljednjih godina, često zaboravi, ili tek reda radi pripomene onih nekoliko desetaka milijuna 'kolateralnih žrtava' od kojih rusko društvo i danas trpi traume.