Dok iz Dubrovnika frcaju vijesti o praktički već ugovorenim velikim kapitalnim projektima, potpisanim memorandumima o razumijevanju ili suradnji i 'vrlo konkretnim razgovorima' o oživljavanju mrtvog kapitala u zapuštenim objektima, na krilima euforije poletio je i dobar dio javnosti. Uz poneko upozorenje da bi se moglo raditi o preuzimanju nacionalnih resursa i posrednoj uspostavi političke kontrole, reakcije su uglavnom pozitivne.

Na pitanje što Hrvatska može ponuditi kineskom tržištu, gledatelji sinoćnjeg 'Otvorenog' HTV-a poručili su, među ostalim, sljedeće: 'robni promet i prateće aktivnosti, preusmjeravanje prometa na naše luke s grčkih, turizam i prometnu infrastrukturu u koncesiju (luke, željeznice)' i 'sve naše proizvode, jer kinesko tržište je toliko da s lakoćom može otkupiti sve što proizvedemo, stvar je promocije proizvoda'. Posljednji odgovor glasio je ovako: 'nije pitanje što Hrvatska može ponuditi, već je pitanje što Kina želi uzeti'.

Što se dogodilo s otporom prema stranim upravljačima i komercijalizaciji razvojnih projekata, koja je prije samo nekoliko godina obilježila inicijativu 'Ne damo naše autoceste', s više od pola milijuna prikupljenih potpisa na referendumu? Kako objasniti benevolentno prihvaćanje 'spasitelja' iz Kine, nakon propasti namjera mnogih dosadašnjih potencijalnih ulagača u Hrvatsku?

'Razlika je u tome što su ovi prethodni bili veliki kapitalisti, a ovi sad su veliki marksisti. I jedni i drugi imaju puno novca, s time da su nam ovi sada ipak ponešto bliskiji', odgovara, kroz smijeh, Milan Račić, nekadašnji član uprava globalnih kompanija Bombardier Aerospace i Fairchild Dornier te suosnivač hrvatskog startupa Gideon Brothers.

Po njegovu sudu, u Hrvatskoj se polako mijenja svijest o stranim investicijama. Ljudi sve više shvaćaju da su promjene nužne kako bi se u zemlji zadržali najbolji kadrovi, skloni odlasku u Njemačku, Irsku i drugdje.

'Mislim i da je ljudima dosta nacionalne depresije koja vlada posljednjih 10-ak godina te da su spremni za nekakav pomak, preokret. Iako je ovo s Kinezima više medijska podrška nego što je to podrška birača. Vlada radi veliki PR uoči izbora za Europski parlament kako bi sve izgledalo pozitivno, Hrvatska je kao relevantna, dolaze nam velike investicije. Sada je važno da od svih tih priča realiziramo makar srednje investicije', sumira Račić.

Spasitelji ne postoje, iako je, naravno, dolazak potencijalnih investitora svakako pozitivna stvar. 'Niti jedan investitor ne može biti naš spasitelj. Samo mi možemo biti vlastiti spasitelji i samo mi možemo mijenjati vlastitu državu', napominje Račić.

Ipak, ne bi li u slučaju Uljanika, ako nigdje drugdje, Kinezi mogli biti spasitelji?

'Puno se sada priča, no hoće li oni spasiti Uljanik - ne znam. Još manje znam treba li spasiti Uljanik. Spašavamo Uljanik 20 godina, a brodogradnju možda 30. To sad sve dobro zvuči, ali mislim da bi nam bolje išlo kada bismo se malo okrenuli budućnosti i probali graditi neke nove uspješne priče, nove firme i tehnologije. Cijelo vrijeme, dok su mnogi kukali zbog situacije u Uljaniku, imali ste Infobip u selu pored Pule, koji je ogroman uspjeh i možda sada najvrednija firma u Hrvatskoj', napominje Račić.

Na pitanje što s radnicima Uljanika i njihovim obiteljima, kaže da misli da budućnost brodogradnje u Hrvatskoj postoji, 'ali ne s ovim velikim starim firmama, koje restrukturiramo posljednja tri desetljeća'.

'Nešto se možda i moglo napraviti prije 20 godina, ali kao društvo nismo bili spremni za promjene, pa je svako restrukturiranje ostavilo istu strukturu ljudi, a promijenila su se samo imena'.

Većina ozbiljnih poduzeća, nastavlja, ne nastaje spektakularnim projektima, već se gradi dosta dugo i uz mukotrpan rad. Konkretno, s kineskim ulaganjima ima jako puno potencijala jer je riječ o velikom tržištu s dosta kapitala, što treba iskoristiti koliko god je to moguće, s obzirom na kontekst Europske unije i dobre odnose sa SAD-om.

'Ako tražimo spasitelje, na kraju ćemo biti jako razočarani i stavit ćemo se u podaničku poziciju. Za privlačenje pravih, dugoročnih investicija i dalje će biti najvažnije ono što sami napravimo sa strukturom naše administracije: porezni sustav za firme i nije tako loš, ali parafiskalni nameti jako su visoki i birokracija uzima jako puno vremena. Da to očistimo, imali bismo puno više investitora, a ne ovakve predstave', konstatira Račić.

Smatra da je za kineske ulagače igra na hrvatskom terenu više političke, nego ekonomske naravi.

'Očigledno je da nemamo utjecaja na njihovu ekonomiju jer smo premali. Oni nas vide kao mali dio šire vanjskopolitičke priče. Oni bi mogli misliti ovako: investirat ćemo kratkoročno u Uljanik, Hrvati će misliti da smo najbolji prijatelji, podržat će nas u ekspanziji i mi smo dobili svoje. I to je u redu, njihovo je pravo da tako razmišljaju, samo mi moramo razmišljati o nama', rekonstruira Račić.

Ali Hrvatskoj uvijek trebaju strane investicije i upravo se njihov nedostatak ističe kao najveći problem za gospodarstvo...

'Problem je što kao društvo nemamo kadrove koji razumiju strategiju. Naša strategija bila je da uđemo u EU. A to je isto kao da vam je strategija ući na nogometni teren. Uđete - i stojite. Imamo psihologiju potlačenih naroda, u kojima ako ste imali nekakvu žicu za strategiju, ušli ste kao oficir u austrougarsku vojsku, pa su vas poslali na rusku frontu. Tamo ste postali general i određivali ste strategiju. Hrvatskom seljaku nije trebala strategija. Naš je problem danas što u zadnjih 30 godina nismo izgradili te sposobnosti i sad to više nije problem s Austrijom, Srbijom ili Mlečanima, sad je to naš problem. A kao mali, morate biti pametniji, brži i bolji od velikih, iako je nagon malih da se ponašaju kao da su još manji nego što to jesu', poručuje Račić.