Odmah nakon iznenadne ostavke predsjednika bivše vlade dr. Ive Sanadera i brzog formiranja nove vlade, kojoj je na čelu Jadranka Kosor, postavilo se pitanje nije li trebalo raspisati prijevremene parlamentarne izbore. Tezu o potrebi takvih izbora nisu iznosili samo lideri vodećih opozicijskih stranaka, nego i neki nezavisni politički analitičari i znanstvenici.

Argumenti koji su se navodili u prilog prijevremenih izbora bili su raznoliki: od toga da su u trenutku odstupanja Ive Sanadera i njegove vlade bitno drukčije političke i gospodarske okolnosti nego u trenutku kada je ta vlada bila formirana, preko teze da će nova vlada morati donositi vrlo značajne restriktivne odluke koje će pogađati interese velikih skupina građana, pa do toga da je Hrvatskoj u trenutku duboke gospodarske, društvene i političke krize potreban radikalni politički zaokret, koji neki nazivaju 'novom društvenom paradigmom'.

U ovome tekstu htio bih dati dodatne argumente u prilog potrebe održavanja prijevremenih parlamentarnih izbora iz obzora razvijanja 'nove društvene paradigme'.

HRVAT, KATOLIK, 'ROĐAK'

Sociološko-politološko objašnjenje načina vladanja HDZ-a u oba vremenska razdoblja kada je bio na vlasti (1990 – 2000 i 2004 – 2009) može se prikazati kroz sociološko razlikovanje pojmova 'zajednica' (Gemeinschaft) i 'društvo' (Geselschaft).

HDZ je u svojoj dugogodišnjoj vladavini zapravo razvio Hrvatsku kao zajednicu, dakle, društvo u kojem se odnosi među ljudima razvijaju po liniji pripadnosti jednoj nacionalnoj zajednici, po liniji emocionalne i rođačke povezanosti. Na to se nadovezuju patrijarhalni odnosi u obiteljskom životu. Na toj matrici društvenih i političkih odnosa HDZ nije uspio razviti Hrvatsku kao društvo u kojem će građanin kao pojedinac ostvarivati svoja prava i radnu karijeru u skladu sa zakonima koji pretpostavljaju načelnu jednakost svakog građanina u njegovu društvenom življenju.

Razvijajući model 'zajednice', a ne 'društva', HDZ je pridonio ili dopustio da se u hrvatskom društvu razviju pojave i procesi (nepotizam, korupcija, klijentelizam, nepoštivanje zakona ...) koji su, u krajnjem smislu, doveli do opće društvene krize, kojoj smo svjedoci i čije smo 'žrtve'.

Prema tome, primarno pitanje koje treba postaviti prije rasprave o tome na koji način možemo izići iz te krize, jest pitanje: Na koji način i uz koje nužne promjene možemo početi graditi 'moderno hrvatsko društvo'? To društvo bi trebale karakterizirati sljedeće osobine: vladavina prava i zakona, jednakost građana, bez obzira na njihovu nacionalnu, rasnu, religijsku, spolnu i drugu pripadnost, pred zakonima (dakle, treba insistirati na provođenju onih političkih načela koja su sadržana u hrvatskom Ustavu, ali su do sada u društvenoj i političkoj praksi često bila derogirana i kršena), striktno sprovođenje načela laičke države (što dosad nije bio slučaj), smanjivanje izravnog upliva države u gospodarske procese i odluke...

Sve te osobine trebale bi omogućiti jednak položaj svakog građanina u pogledu ostvarivanja njegovih građanskih i socijalnih prava. Također bi njegov društveni i ekonomski položaj trebao zavisiti, prije svega, o njegovim sposobnostima.

Polazeći od potrebe inauguracije ovih načela u konkretni društveni život, jasno je da HDZ nije u stanju napraviti nužan politički zaokret, odnosno afirmirati novu društvenu paradigmu. U tome pogledu više nema (samo)zavaravanja. HDZ je tu drugu šansu imao u razdoblju od 2003. do 2009. godine i nije je iskoristio. I čini se da je objektivno nije mogao iskoristiti, jer kao politički pokret okuplja onaj dio hrvatskih ljudi (stanovnika) koji hrvatsko društvo radije vide kao 'zajednicu' (u smislu određenja tog pojma koji smo gore iznijeli), a ne kao 'društvo'.

U svijetlu ove analize, razumljivo je da je dilema trebaju li nam prijevremeni parlamentarni izbori ili ne, suvišna. Argumenti kao što su: organizacija tih izbora koštala bi oko 150 milijuna kuna, izgubilo bi se 4-6 mjeseci zbog predizborne kampanje, itd, otpadaju kao slabi argumenti u odnosu na ono novo i bitno što bi oni trebali značiti za budućnost hrvatskog društva.

MOTIVIRATI NEODLUČNE I PASIVNE BIRAČE

Ono što bi kroz predizbornu kampanju za prijevremene izbore trebalo postići jest to da se značajan broj politički pasiviziranih građana, dakle onih koji su prestali izlaziti na izbore, a skloni su modelu 'društva', a ne 'zajednice', djelatno angažira na ozbiljenju nove društvene paradigme. Isto tako bi trebalo pokušati uvjeriti barem dio birača HDZ-a da model vladanja koji je ta stranka prakticirala u 15 godina svoje vladavine, hrvatsko društvo vodi u propast. Vrijeme je da birači HDZ-a svoju političku podršku toj stranci ne daju zbog emocionalnih simpatija vezanih uz ulogu HDZ-a u stvaranju samostalne hrvatske države, nego na temelju racionalnih prosudbi o tome kako ona vlada i kamo vodi Hrvatsku.

Imajući na umu povijesnu perspektivu razvoja hrvatskog društva, rekao bih da je interes i tih birača da ne pruže političku podršku HDZ-u, nego da pruže šansu nekim drugim političkim alternativama. Prijevremeni parlamentarni izbori trebali bi omogućiti izlazak na političku scenu tim drugim političkim orijentacijama, odnosno ličnostima koje bi bile u stanju ostvariti 'novu društvenu paradigmu'.

Meni je, naravno, jasno da ova moja 'preporuka' djeluje pomalo naivno u usporedbi s političkim realitetom koji ukazuje na to da su se kroz višegodišnju vladavinu HDZ-a formirale konstelacije interesa i interesnih grupa koje bi pobjedom 'nove društvene paradigme' i njenom provedbom izgubile dio moći i materijalnih probitaka. Utoliko mi je jasno da spomenute nužne društvene i političke promjene neće biti lako izvedive, ali bez njih se hrvatskom društvu i državi ne osmjehuje blistava budućnost.