Kao prvo, da priznam: nisam nikakav ekspert za narodnjake, nego samo netko tko tu i tamo ima faze u kojima ih s guštom istražuje (površni diletant, drugim riječima!); moje poznavanje povijesti te glazbe je poprilično oskudno, tako da je moguće da Cecu doživljavam kao prijelomnu figuru samo zato što mi je bila pri ruci da posluži kao narativno sidro. 

Zašto volim cajke (1. dio) 

No eto, kroz sva ta svoja nasumična popikavanja po desetljećima glazbene ostavštine folka - ja ga u glavi nekako otprilike dijelim na folk prije Cece, i folk nakon Cece. Barem kad pričamo o ženskom folku.

Jedna od glavnih razlika između te dvije 'ere' je što u glazbi iz ove potonje nailazim na daleko više ženskih vokala koji su grubi, hrapavi, otresiti... Ukratko, sve - samo ne (konvencionalno) ženstveni, posebno kad je k tome još i riječ o turbofolk-divama koje su odradile toliko plastičnih operacija da izgledaju kao transvestiti!

Ceca je snimila prvu ploču s 14 godina, i utoliko su njeni rani radovi dosta zanimljivi jer se tamo čuje borba između umiljatog mačeta i šteneta pitbula (u kojeg je, je li, naposljetku i izrasla)... 'To miki' je jedan od posljednjih velikih hitova iz faze kad se furala na Lil' Brenu, i u njemu je poput one cure iz osmog osnovne s kojom si bio dobar još od prvog razreda, ali već tad vidiš kako se sve više mota oko nekih zajebanih starijih tipova, i počinješ lagano kužiti da će za par godina pripadati nekom drugom svijetu u kojem za tebe neće biti mjesta, u kojem će te nevoljko pozdraviti kad te vidi na ulici, kao da ju je sram što uopće poznaje 'bezveznjaka' poput tebe, kamoli da se nekada s tobom još i, božemioprosti, *družila*.

Ceca je također i – da se podsjetimo – žena kojoj su najpoznatije njuške srpskog podzemlja bili kućni prijatelji, koja je bila udana za jednog od najozloglašenijih ratnih zločinaca na ovim prostora; žena u čijoj je vili svojedobno prilikom pretresa bilo nađeno 88 različitih artikala oružja, uključujući i samostrel s 20 strijela i laserski daljinomjer (!!), te koja je ove godine osuđena zbog malverzacija oko transfera desetorice nogometaša FK 'Obilića'... Sve u svemu, Ceca je jedna prava, nepatvorena gangsta bitch, a budući da ju doživljavam kao kolosalnog međaša ženskog folka – njen mračnjački pedigre je ujedno i obojio moju percepciju inih (turbo)folk-diva kao amoralnih zmija, ili u najmanju ruku opasnih žena s kojima se nije zajebavati.

Uzmimo, evo, ženski folk preljubničke tematike. Ima tu i pjesama čije protagonistice otvoreno pozivaju na preljub, po liniji 'ma šta će ti ona, ja sam ti puno bolja' ('Ljubavna terapija' Olje Karleuše, 'Votka' Slavice Ćukteraš...), no puno mi je intrigantnija moralna močvara onih što bivaju aktivnim krakovima ljubavnih trokuta.

Naprimjer, meni možda i ponajdraža turbofolk stvar uopće - 'Gaćice' Goge Sekulić. Scenarij: seks za jednu noć s tipom u vezi, tip misli da se elegantno izvukao ali, kuku lele, u stanu ostale njene gaćice (crna čipka, ni manje ni više!), pa se Goga zlurado veseli trenutku kad će ih pronaći njegova cura. Jer – nevjerni gad je to i zaslužio, ha?

Je, istina, ali isto tako je s druge strane i potrebno dvoje za tango, pa... Nije baš ni Goga svetica u toj priči, ne? Ona veli u jednom stihu: 'I ko da se kontroliše/ Kada mu se desi ludilo'. Što bi moglo značiti da *jest* jako dobro znala u što se upušta, ali se svejedno predala slijepoj požudi... Ili bi, možda, moglo značiti i da jednostavno pada na tipove koji imaju 'plave oči, taman ten' i da prvo širi noge, a tek onda postavlja pitanja, pa stoga nije na vrijeme shvatila u što se upušta? Ali ne znam, sve mi se nekako čini kao da ipak *jest*, pa njen ton ne doživljavam kao pravednički – nego naprosto otrovan, zloban.

Ili, recimo – 'Za inat rođena' Sanje Đorđević. Scenarij: dečko ju je povrijedio, a ona nije 'od onih što će da prećute, pa da se nedeljama ljute, plaču i ništa ne govore,' te tako Sanja skuje plan za osvetu – kad se ovaj vrati kući, zateći će je kako se kara s njegovim najboljim prijateljem iz djetinjstva!

No, čekaj, na koji je on nju točno način povrijedio? Sanja škrtari s detaljima, ali mi se čini znakovitim jedini konkretan koji je ponudila: 'S tobom tamo druga neka/ Što nepristojno ti se udvara.' Dakle... Nije ga ulovila kako se ljubi s drugom, nije ga ulovila kako joj plaća piće, pa ni kako joj se udvara – nego je samo usnimila kako se ona *njemu* udvara! Usto je već i u samom naslovu priznala da je 'za inat rođena', pa je sasvim realna mogućnost da nije uopće stvar u tome da nam je uskratila najsočnije detalje – nego da je ona naprosto netko tko vreba na bilo kakvu izliku da se može ponašati kao najodvratnija moguća kučka.

Svijet takvih pjesama je svijet ljubavi pod navodnicima, svijet vječne podozrivosti i nepovjerenja, u kojem se svaka veza između muškarca i žene svodi na igre moći i dominacije, gdje je stjecanje duševne i materijalne zadovoljštine cilj koji opravdava svako sredstvo, gdje moraš pojesti ako ne želiš biti pojeden.

To je svijet kojem niti pripadam, niti bih ikada želio pripadati... I upravo zato mi i jest tako uzbudljivo proviriti povremeno u njega! Jer ja sam jedan obični pitomi šonjo koji živi društveno odgovornim životom (... ja se bar nadam?), a popularna umjetnost mi između ostalog služi upravo tome da okusim glamur zla; baš kao i reperske sage o uličnom kriminalu, ispovijesti hladnokrvnih kuja su egzotični walk on the wild side koji veseli pritajenog nihilista u meni.

A možda sam i samo jedna obična, neugledna Miranda koja voli katkad zamišljati kakav je osjećaj biti u Samanthinim cipelama, tko zna!

A kad se za promjenu zaželim nečega što možda ipak malo više priliči jednom heteroseksualnom muškarcu – uvijek imam na raspolaganju više nego dovoljno pravo muškog, alkoholičarskog folka.

Prizor tinejdžera koji uživljeno pjevaju stihove 'Dok ja vino pijem gradom se šapuće/ Ostaće bez žene, ostaće bez kuće' isprve možda djeluje apsurdno, no... Bez obzira na imovinsko-bračni status protagonista pjesme, ona sadrži i nešto univerzalno: dok folk-preljubnice/sponzoruše glamuriziraju društveno neodgovorno ponašanje, ovdje se pak glamurizira obična – luzerština.

Kako se uopće može glamurizirati luzerština? Pa eto, tako da joj se dade epska dimenzija. Sinan pjeva 'Prevari me vino dok sam bio mlad/ Večno ću ga piti, rekao sam tad' – pretvarajući alkoholizam u faustovski pakt s nečastivim, a beznadnog pijanca u nekoga tko je to postao ne zato što nema kočnica nego zato što je tako bilo *predodređeno*, zato što mu je to uvijek bila sudbina; luzer više nije luzer zato što je nesposoban, ili glup, ili nešto treće, nego zato što je puki pijun u igri nekih viših, nedokučivih sila – tragični junak iz priče veće od života, bilo čijeg.