Aralsko jezero smješteno je u središnjoj Aziji između Kazahstana i Uzbekistana. Nekad četvrto najveće kopneno jezero u svijetu veličine Irske, površine 68.000 četvornih kilometara, svojedobno je zadovoljavalo šestinu potreba za ribom bivšeg SSSR-a.

Ali unatrag pola stoljeća Aral je izgubio 90 posto vode. Razlog? Sovjetska vlast na čelu s Nikitom Hruščovom odlučila je preusmjeriti dvije rijeke koje ga napajaju, Amu Dariju i Sir Dariju, na područje pustinje zbog uzgoja pamuka jer su Sovjeti željeli da im 'bijelo zlato' bude najveći izvozni adut.

No pamuk je popio jezero. Nekada djevičanski čistom Aralu, prebogatom ribom i plodnom obalom, salinitet je narastao pet puta, riba je nestala, a zatrovana voda iza sebe ostavila pesticide i umjetna gnojiva pretvorena u pustinjsku prašinu koju raznose oluje. Obalno stanovništvo ostalo je bez posla i razbježalo se, a na obalama strše groblja 250 nasukanih brodova. Ljeta su paklena, zime ciče, bjesne oluje, nestale su antilope s nekada zelene obale...

Ukratko, riječ je o jednoj od najvećih ekoloških katastrofa uzrokovanoj čovjekovim silovanjem prirode.

U nekadašnjoj glavnoj ribarskoj luci Mujnak u pokrajini Karakalpakstan s 25.000 stanovnika, iz koje je u Kazahstan dolazilo 98 posto ribe, ostalo je nešto starih ribara i njihovih potomaka koji nisu imali kamo. Od čega žive? Pa od turizma! Zvuči paradoksalno, ali primjer najdramatičnije promjene Zemljine površine u nekoliko stoljeća postaje turistička atrakcija. Bivši ribari prometnuli su se u turističke vodiče, a domaćini dočekuju goste na skromnim okućnicama u kojima su vrtne patuljke zamijenili Lenjinovom bistom i drugim memorabilijama iz sovjetskog vremena. Nekada bez hotela, Mujnak ih danas ima tri, imaju i internetski kafić, a vlada je ovoga rujna u njemu organizirala festival elektroničke glazbe, prvi takav u zemlji, da potakne međunarodni turizam. Turisti dolaze sa svih strana, od Rusa do Francuza, hvaleći se na Instagramu selfiejima s groblja brodova.

Posjet Aralskom jezeru jedan je od novijih primjera tzv. turizma katastrofe. Umjesto sunca i mora, obilazaka kulturnih znamenitosti, povijesnih mjesta, gastro tura, safarija, uspona na planine ili posjeta panamskim domorocima Guna, neki će radije obići područje vulkana Eyjafjallajökull nakon erupcije na Islandu, Černobil ili Sjevernu Kaliforniju kada se ugasi najveći požar u povijesti te savezne američke države.

To je ona vrsta turističke znatiželje kojom se želi na samoj lokaciji svjedočiti o onome što je čovjek učinio prirodi, što je priroda učinila čovjeku ili što je čovjek učinio čovjeku.

Zovu ga također 'mračni turizam' i nije od jučer. Pompeji su jedno od najpopularnijih talijanskih turističkih odredišta s dva milijuna posjetitelja godišnje, mada je Vezuv okamenio stanovnike Pompeja prije gotovo dva milenija. Arheolozi ih i danas istražuju pa je upravo objavljena vijest da je otkrivena freska erotskog sadržaja. Vulkani su općenito vrlo popularne destinacije 'mračnog turizma', među njima posebno indonezijski Mount Merapi. On je godinama privlačio znatiželjnike, znatno pridonoseći ekonomiji toga kraja, ali interes se posebno povećao nakon fatalne erupcije u studenome 2010., kada je smrtno stradalo 353 stanovnika, a evakuirano njih 400.000. Nakon prestanka najnovije erupcije vulkana Fuego u Gvatemali prošloga tjedna i to će područje postati zanimljivo za turističke pustolove.

Od svih mračnih mjesta najviše ipak privlači Černobil. Prošle godine 50.000 turista, od kojih 70 posto stranaca, došlo je vidjeti postrojenje koje je nakon eksplozije 26. travnja 1986. odaslalo radioaktivne oblake diljem Europe, pa uz neizostavnu kameru, posjetitelj mora uz sebe imati Geigerov brojač. U Černobilu se može prenoćiti u jednom hotelu i dva hostela, a nekoliko ukrajinskih putničkih agencija, među njima najpoznatija SoloEast Travel, nudi jednodnevni obilazak ili sedmodnevni boravak tijekom kojeg posjetitelj može detaljno razgledati područje iz kojeg je iseljeno 350.000 ljudi, grad duhova Pripjat, Crvenu šumu (crnogoricu s iglicama crvenim zbog radijacije) i sam reaktor.

Japanska regija Tohoku još se oporavlja od potresa i cunamija iz 2011., ali grupa stručnjaka i medijskih aktivista osmišljava kako područje nuklearke Fukušima pretvoriti u turističku atrakciju.

Od uragana Katrina koji je 2005. temeljito opustošio New Orleans (200.000 uništenih domova, 800.000 raseljenih lica) prošlo je prilično godina, ali turističke kompanije još nude autobusne ture kroz pogođene predjele grada i okolice. Ekološke katastrofe događale su se i poslije 1989., ali zbog one koju je te godine prouzročio tanker Exxon Valdez - ispustivši na Bligh Island Reefu na Aljasci 120 milijuna litara sirove nafte, zagadivši 2000 kilometara obale i 28.000 četvornih kilometara morske površine - turističkoj agenciji Stan Stephen Cruises niti danas ne nedostaje turista koji žele obići to područje.

Turista se može naći i na mjestima lažne katastrofe, kao što je fiktivno mjesto spuštanja marsovaca na farmi u gradiću Grover's Mill u New Jerseyju, spomenuto u čuvenoj radiodrami 'Rat svjetova' Orsona Wellesa iz 1938. U Grover's Millu podignut je čak spomenik događaju koji se nikada nije dogodio, ali je svejedno popularno turističko odredište.

Turizam katastrofe pokušao je u virtualni svijet prenijeti Mark Zuckerberg i njegova šefica društvenih mreža Rachel Franklin. Kao reklamu za Facebookovu novu VR aplikaciju koristili su livestream turneju devastiranim područjima Portorika pogođenim 2017. strašnim uraganom Maria koji je usmrtio 4645 osoba i prouzročio 94 milijarde dolara štete. Zuckerberg je to opisao kao 'čarobnu sposobnost da se gledatelj osjeća realnim sudionikom katastrofe', što je javnost dočekala na nož, a Zuckerberg se ispričao priznajući da se na gledatelja ipak ne prenosi osjećaj empatije jer on 'doživljava žrtve kao virtualne likove'.

Mišljenja o moralnosti i utjecaju turizma katastrofe na takve destinacije prilično su podijeljena. Zagovornici tvrde da on podiže svijest posjetitelja o katastrofalnom događaju, potiče lokalno gospodarstvo i educira javnost o lokalnoj kulturi, a kritičari kažu da je to voajerizam i neetično zlorabljenje tuđe nesreće, zarada na nečijoj tragediji i gubitku, površno tumačenje te bagateliziranje događaja i mjesta tragedija.

Dok neke turističke kompanije pokušavaju opravdati profit korisnim akcijama poput indonezijske agencije Go Green Campaign, koja obvezuje svoje turiste da kupe mladice ili sjemenje i posade ih prilikom obilaska sela pogođenih vulkanskom lavom Mount Merapija, većina ih organizira standardne ture razgledavanja i kupovanja suvenira.

Pa ipak, 'kada jednom vlastitim očima vidite u što se pretvorilo Aralsko jezero ili Černobil, zauvijek će vam ostati u svijesti to što znači ekološka kriza', kaže Vadim Sokolov, čelnik uzbekistanske grane Međunarodnog fonda za spas Arala.