Krešo Beljak sasuo je sinoć drvlje i kamenje na dojučerašnjeg stranačkog kolegu Mladena Madjera, nazivajući ga 'moralnom nakazom i nulom', a nije štedio ni 'močvaru od države' koja se 'pretvorila u Siciliju'. Uvjeren je da je Madjer kupljen vrećom novca, pa je slučaj prijavio USKOK-u. Dokaze nema, ali ima rješenje kako onemogućiti nove potencijalne izdajnike.

'Svi koji će ubuduće, dok sam ja predsjednik stranke, ići na bilo kojoj razini na liste, potpisat će bjanko ostavke i na taj način ćemo ih preventivno čuvati od koruptivnih radnji i od ovakvih kupovina kakve izvodi čovjek koji je i biološki i politički na zalasku i koji očito nema više nikakvog straha od bilo koje institucije i radi što hoće, a radi se o Milanu Bandiću', rekao je Beljak za RTL.

Iako javnost 'preletače' u svim parlamentima uglavnom doživljava kao simbole političke trgovine, bez dokaza o korupciji teško se suprotstaviti tvrdnjama prebjega da odlaze, primjerice, zbog nemogućnosti ostvarivanja političkih ciljeva u okviru dojučerašnjih stranaka. Pa ako je neuvjerljivo objašnjenje Gordane Rusak, koja je promijenila četiri političke opcije da bi joj tek Bandić 'dao priliku da se izbori' za ono što smatra važnim, ili busanje u prsa Marije Puh projektima za Zagorje kad se zna da joj je brat ne tako davno zaposlen u ZET-u, valja razmotriti pitanje talijanskog senatora Francesca Campanella, poznatog po promjeni čak šest stranačkih dresova: 'Moramo li ostati vjerni bojama pod kojima smo izabrani čak i kad one više ne predstavljaju ono u što vjerujemo?'

U svakom slučaju, promjena stranačkog ruha bez jasnog povoda - poput odluke Aleksisa Ciprasa da podrži briselske mjere štednje koja je 2015. godine prouzročila odljev 26 zastupnika iz Sirize - povlači za sobom političku kompromitaciju i ruši osnovne postulate predstavničke demokracije. No bjanko ostavke definitivno nisu način da se taj problem sasiječe u korijenu.

Beljak je, čini se, zaboravio da su stručnjaci s Pravnog fakulteta u Zagrebu još 2006. godine, kada su bjanko ostavke HSP-ovih vijećnika rezultirale krizom lokalne vlasti, zaključili da su takve ostavke protuustavne i da stranke nemaju pravo raspolagati mandatima. Ekspertizu su napravili na zahtjev Središnjeg državnog ureda za upravu, a prof. Branko Smerdel tada je poručio da su nositelji suvereniteta građani, a ne stranke, te da su ugovori kojima bi se pravo raspolaganja mandatom prenijelo na stranku ništavni i nezakoniti jer se nikakvim ugovorom ne može prodavati ono što nije na prodaju.

Zanimljivo, bjanko ostavke, kao i same prebjege, izrijekom je osudio i tadašnji HDZ-ov premijer Ivo Sanader, ističući da je 'vjerodostojnost najvažnije načelo u politici' i da bi bilo korektno da vijećnici ili zastupnici koji se ne slažu s politikom stranke vrate svoje mandate.

Inače, bjanko ostavke učestale su u Srbiji i BiH, zbog čega je u nekoliko navrata reagirala i Venecijanska komisija, upozoravajući na to da je ta praksa u sukobu s europskim standardima demokracije i vladavine prava, i to zbog niza razloga.

Za početak, takva praksa zapravo je oblik obavezujućeg mandata u širem smislu te je u sukobu s principom slobodnog i nezavisnog političkog mandata u okviru liberalne demokratske tradicije. Navedeni princip predviđa da izabrani dužnosnici trebaju predstavljati sve birače, a ne samo jedan njihov segment, odnosno pojedine političke stranke; oni bi trebali svoju dužnost obnašati slobodno i u težnji da ostvare ono što smatraju najboljim interesom kompletne države, a bez prethodnih 'uvjetovanja' vanjskih faktora, kao što su njihove političke stranke, poručila je Venecijanska komisija povodom bjanko ostavke Desnice Radivojevića, zamjenika premijera i ministra prostornog uređenja Federacije BiH.

Konkretno, Venecijanska komisija smatra da je praksa koja zaobilazi zakon, a koja podrazumijeva unaprijed potpisane bjanko ostavke - koje čuva i diskrecijski koristi treća strana, odnosno politička stranka - fiktivna i nepoštena procedura, s negativnim posljedicama po funkcioniranje političkog sustava. Iako navedene prakse možda i ne krše nijedno pravno obavezujuće pravilo na europskoj razini, Venecijanska komisija smatra da one nisu u skladu s demokratskim standardima koji se očekuju od demokratskih društava te preporučuje izbjegavanje takve prakse u europskim demokracijama. Glavni razlog je taj što je čitav takav dogovor fiktivan, nepošten i netransparentan, priopćeno je iz Ureda Vijeća Europe u Sarajevu.

Pravnik Gordan Struić, savjetnik u saborskom Odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav, navodi da su ustavni sudovi u Austriji i Njemačkoj još tridesetih godina 20. stoljeća bjanko ostavke proglasili neustavnima, dok je to rješenje još na snazi samo u Indiji, Bangladešu, Južnoafričkoj Republici i Pakistanu. Bjanko ostavka našla je svoje mjesto i u Ustavu Republike Srbije, iako primjenu tog instituta onemogućuju tamošnji zakoni.

'Narodni zastupnik je slobodan da, pod uvjetima određenim zakonom, neopozivo stavi svoj mandat na raspolaganje političkoj stranci na čiji prijedlog je izabran za narodnog zastupnika', stoji u srpskom ustavu. Takvo institucionaliziranje bjanko ostavke, čime je zastupnički mandat postao zapravo samo formalnopravno slobodan, izazvalo je brojne prijepore stručne i i šire javnosti, naveo je Struić u znanstvenom časopisu Političke analize Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.

Pod utjecajem kritika Venecijanske komisije i institucija Europske unije, srpski parlament ublažio je ustavno rješenje izmjenama Zakona o izboru narodnih zastupnika 2011. godine, pa sada zastupnik osobno podnosi ostavku ovjerenu kod nadležnog tijela predsjedniku parlamenta u roku od tri dana od ovjere, pri čemu kratak rok služi tome da spriječi mogućnost potpisivanja ostavke znatno unaprijed.

Podsjetimo, prema Zakonu o izborima zastupnika u Hrvatski sabor, 'mandat zastupnika nije obvezujući i oni nisu opozivi', a zastupnički mandat prestaje prije isteka vremena u četiri slučaja: ostavka, pravomoćno oduzimanje poslovne sposobnosti, pravomoćna presuda uz bezuvjetnu kaznu zatvora dulju od šest mjeseci i - smrt.

Prema Kaznenom zakonu, 'tko kao zastupnik u Hrvatskom saboru, Europskom parlamentu ili kao vijećnik u predstavničkom tijelu jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave zahtijeva ili primi mito ili prihvati ponudu ili obećanje mita kako bi u predstavničkom tijelu glasovao na određen način, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina'.