RIJEKA – Odvjetnik Josip Mađarić, koji se bavi zdravstvenim pravom i naknadom štete u medicini, a koji je postao pravni zastupnik Ane Dragičević, kazao je za Novi list da mu ispovijest bivše pacijentice Lopače zvuči kao horor priča koja asocira na neka druga, mračna vremena, osobe i mjesta iz povijesti kojih se zasigurno nerado prisjećamo.

'Neovisno o osobnom stavu svakog od nas o istospolnoj orijentaciji, jedno je sigurno: homoseksualizam i njemu slična ponašanja u modernoj se medicini i psihijatriji ne definiraju kao duševna bolest, takve osobe nisu duševni bolesnici i prema tome ne postoji valjani temelj, ni stručno-medicinski ni pravni, da se takve osobe uopće liječe od svoje 'bolesti', a kamoli smještaju u bolnice ili nekakve ustanove. Pod pretpostavkom da je istinito ono što djevojka navodi, sigurno je da se može postaviti pitanje kaznene odgovornosti, kako roditelja za smještaj u ustanovu za vrijeme kad je djevojka još bila maloljetna, tako još i više odgovorne osobe u zdravstvenoj ustanovi koja je to dopustila i nastavila s hospitalizacijom nakon što je djevojka postala punoljetna, a sve to bez njezine suglasnosti, istaknuo je Mađarić.

Naglasio je da je svaka hospitalizacija bez suglasnosti pacijenta ili druge ovlaštene osobe povreda njegovih temeljnih ljudskih prava zaštićenih nizom domaćih zakonskih propisa i međunarodnih konvencija.

'Bez obzira na moguću kaznenu odgovornost onih koji su sudjelovali u prisilnoj hospitalizaciji, djevojka od ustanove i njenog osnivača ima pravo na naknadu imovinske i neimovinske štete koju je pretrpjela za vrijeme trajanja hospitalizacije', kaže odvjetnik Mađarić.

Ravnateljica Psihijatrijske bolnice Rab dr. Vesna Šendula Jengić kaže da konkretan slučaj, zbog nedostatka informacija, ne može komentirati, ali ipak naglašava da ne zna ni za jedan slučaj oduzimanja slobode zbog istospolne orijentacije.

Sramotom i primitivizmom ocijenile su Sanja Juras iz udruge Kontra i Bojana Genov iz Ženske mreže slučaj Ane Dragičević. 'Jasno je što radi primitivna sredina – ako si drukčiji, zatvore te u tamnicu kao divlju zvijer', kaže Genov, dodajući da je 'prestrašno da se unutar sustava nešto takvoga može dogoditi', ali i da 'nije ni čudo kad se iz Sabora odašilju poruke o heteroseksualnosti svemira'.

Juras dodaje da je taj slučaj 'sramota za tu bolnicu, a i za našu zemlju' te da ujedno 'pokazuje velik primitivizam sredine, kao i da zdravstveni sustav ne funkcionira'. Obje aktivistice očekuju stroge kazne za sve odgovorne.

Ana Dragičević svoj je iskaz o boravku u Lopači i načinu na koji je tamo hospitalizirana te što je sve proživjela dala Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci koje cijeli slučaj i dalje obrađuje. Isti iskaz dala je, u okviru izvanrednog nadzora, i Povjerenstvu psihijatrijske bolnice Lopača, koji gotovo u cijelosti i prenosimo.

Ana Dragičević ovog proljeća konačno je napustila Lopaču, u koju su je sa 16 godina smjestili njezini roditelji.

'Zatvorili su me u Lopaču jer se nisu htjeli nositi s mojoj istospolnom orijentacijom. Nisu shvatili da ja nisam homoseksualka zato da bi njih provocirala, nego je to moja prirodna sudbina. Smjestili su me u Lopaču jer ih je bilo sram pa im je bilo lakše da okolina misli da sam ovisnica, nego lezbijka. Ja i moja cura, a roditelji nam nisu odobravali vezu i to posebno moj otac koji je agresivan i netolerantan zbog čega smo bile prisiljene na povremena bježanja od kuće, nekad bismo popile nešto alkohola, no to nije neki poseban grijeh u našim godinama. Ali drogirale se nismo, što su od mene neki u toj ustanovi tražili da priznam jer sam upravo zbog toga formalno hospitalizirana.
Kad sam prvi put smještena u Lopaču, imala sam samo jedan nalaz da sam pozitivna na droge, a mojim neukim roditeljima je to bila savršen izgovor pred okolinom - da sam na drogama i da mi je mjesto na psihijatriji! No, kako za vrijeme boravka u Lopači nisam imala ni jednu apstinencijsku krizu, očito je da nisam bila ovisnica o drogama. Čak štoviše, inzistirala sam da mi se vadi krv kako bih to dokazala, ali nisu to htjeli napraviti. Na kraju sam priznala da sam ovisnica samo zbog jednog razloga - da me prestanu psihički uništavati. Mislila sam: kad vide da nemam apstinencijske krize, konačno će me pustiti, što se, nažalost, nije dogodilo', kaže Ana Dragičević.

Iako su je u Lopači uglavnom tretirali kao ovisnicu o heroinu, na kraju su u toj bolnici sami sebe demantirali. Jednim je dokumentom konačno ispravljena pogreška: 'Što se tiče navodne ovisnosti Ane Dragičević o opijatima, ne vidi se da je kod prvog i kod drugog liječenja pacijentica razvila apstinencijske smetnje pa se ne može govoriti o ovisnosti o opijatima.'

Prema istom dokumentu navodi se, nakon što je Ana Dragičević dala svoj iskaz u kojem tvrdi da je zbog svoje seksualne orijentacije bila terapijski tretirana, 'da se može steći dojam da se ponekad njezina seksualna orijentacija u Lopači razmatrala u tom smislu.' Zaključuje se da se apsolutno neprihvatljivim smatra seksualnu orijentaciju terapijski razmatrati, jer se ne radi o bolesti ni poremećaju, već o slobodnoj volji i izboru pojedinca.

Otkako je izašla iz Lopače, Ana Dragičević se osamostalila jer život s roditeljima ne bi mogla podnijeti. Sada je više ne mogu prisiljavati na Lopaču. Kaže da ni do čega, što joj se dogodilo, ne bi došlo samo da su njezini roditelji mogli prihvatiti da je ona već na pragu punoljetnosti spoznala svoju istospolnu orijentaciju.

'Nevjerojatno je da sam zbog toga u Lopači odslužila zatvorsku kaznu od skoro pet godina. Oduzeli su mi djetinjstvo, nisam završila školu koju sam u Lopači tražila da nastavim, a nisu mi to omogućili, zdravlje mi je loše, imam samo 47 kilograma, traumatizirana sam i prestrašena', kaže Ana Dragičević. U Lopači je, naime, bila izložena izolaciji, injekcijama, vezivanju za krevet, luđačkoj košulji - tzv. stezulji.