Ruka pravde dohvatila Megaupload; Filesonic i Fileserve odsad dozvoljavaju samo skidanje sadržaja koje ste vi sami aploudali - što će ga reći da su efektivno mrtvi. Uploaded.to više nije dostupan korisnicima u SAD-u.

Što to sve znači jednom internautu koji ilegalno skida sadržaje zaštićene autorskim pravima? Pa onom prosječnom - skoro ništa. Većina ljudi za to i dalje koristi torente, koji su - za razliku od servisa file upload - odavno izgubili gikovsku auru te postali nešto čije je korištenje običnom puku prirodno koliko i korištenje Facebooka. 'Fileserve' i 'Filesonic' su pojmovi na koje bi običan domaći internautski puk valjda naletio jedino kad bi skužio da na bjelosvjetskim torentima ne može naći neke domaće serije ili albume, a registiranje na privatnim trackerima mu se činilo većom gnjavažom od škiljenja nad captchama i čekanja petnaestak minuta između dva downloada.

No, naravno, postoji i onaj drugi, manji dio internautske populacije: onaj što je napustio torente u korist servisa file upload, iz različitih razloga (poput onoga da je taj sistem dobavljanja fajlova 'anonimniji' i 'sigurniji'). I, ako pripadate toj sferi, FBI-jeva akcija protiv jednog od najpoznatijih servisa, u kombinaciji s gašenjem dvaju donedavno najpopularnijih - mogli su vam djelovati poput kraja jedne ere.

Ali može se na to gledati i manje dramatično, za što bih krenuo od primjera još jednog legendarnog brenda sa scene - Rapidsharea.

Mislim, u redu, ako smjerate nešto ilegalno skidati, guglanje vas i dan-danas lako može dovesti do linkova s Rapidsharea... No ako ste zadnjih mjeseci tražili neke svježe izdane sadržaje, prosječna pretraga bi vas ipak puno češće dovela do - linkova na Fileserveu ili Filesonicu. Kako je do toga došlo?

Stvari su se promijenile

Tražeći odgovor na taj 'misterij', neki bi se možda prisjetili kako su ljudi koji vode Rapidshare postali toliko arogantni da su stalno smišljali nove načine za testiranje granica strpljenja svojih korisnika, sa svim onim čekanjima i proto-captchama... No opet, tko god da je navratio na Rapidshare u zadnje vrijeme, mogao je primijetiti kako su se stvari u međuvremenu bitno promijenile: nema više čekanja ni na download, ni između downloada; nema captchi; skida se dosta brzo... Dok bi, pak, istovremeno, na puno popularnijim servisima poput Fileservea i Filesonica čekali i na download, i između downloada i još ukucavali te iritantne captche!

U čemu je, onda, štos? Zašto su na crnom tržištu takvi user unfriendly servisi i dalje imali prevagu nad 'preporođenim' Rapidshareom?

Pa upravo zato što crno tržište uistinu jest tržište, zato što diljem svijeta postoje pojedinci koji zarađuju od neautoriziranog raspačavanja sadržaja zaštićenih autorskim pravima. Naime, Rapidshare nije pao u nemilost uploadera zato što je išao na živce prosječnom nepretplaćenom korisniku - nego zato što je bio ukinuo program plaćanja uploaderima za promet oko sadržaja što su ih metnuli gore! Isto kao što su i Filesonic i Fileserve postali tako sveprisutni baš zato što su bili uveli takve programe, očito lukrativnije od drugih servisa koji su nudili isto.

Od pojave Napstera pa do danas, štošta se olako nazivalo 'piraterijom'... Međutim, jedno je iz znatiželje skinuti album za koji ni u doba prije interneta ne bi dao novac (nego bi ga recimo presnimio od prijatelja), a skroz drugo kad netko doslovce zarađuje na distribuciji tog tipa! Ono prvo je moralno-etička siva zona, a ovo drugo - piraterija u najčišćem značenju te riječi, crno na bijelo.

Što dalje?

Sva ta ujdurma u proteklih tjedan je dana urodila mnoštvom stupidnih komentara po internetu - ali i s pokojim razumnim. Naravno da je bilo puno ljudi koji su rekli da je FBI-jeva akcija 'napad na slobodu informacija' ili neki sličan bulšit (elegantno ignorirajući to kako je na toj 'slobodi informacija', ilitiga nezakonitom dilanju zakonom zaštićenih sadržaja, ekipa iz Megauploada namlatila finih 175 milijuna dolara); naravno da su mnogi na situaciju projicirali svoje antiameričke sentimente komentirajući kako je racija FBI-ja na tlu Novog Zelanda 'imperijalistički bullying' ili što ti ja znam (iako je riječ o operaciji koju su SAD odradile skupa s Hong Kongom, Nizozemskom, Velikom Britanijom, Njemačkom, Kanadom i Filipinima)... No isto tako, neki naprosto nisu mogli zatvoriti oči na to kako su Megauploadovi 'heroji slobodnog interneta' zaradili dovoljno para da kupe 14 Mercedesa (i još pokojeg Maseratija i Lamborghinija!), a sumrak Fileservea i Filesonica na površinu je iznio frustriranost mnogih gramzivošću uploadera.

Što će dalje biti? Zasad sve ostaje isto, samo su imena nova: na čelo kolone warez dolaze drugi servisi koji uploaderima i dalje omogućuju ilegalnu zaradu, bilo da je riječ o nekim pomalo zaboravljenim imenima (Filefactory), onima koji su napokon dočekali svojih petnaest minuta slave (Oron), ili nekim novim igračima (Glumbouploads?!). Filesharing je hidra kojoj na svaku odsječenu glavu izraste tko zna koliko novih. Ljudi su, nažalost, gotovo pa skroz izgubili naviku plaćanja za nosače zvuka, i što se tiče budućnosti glazbenu industrije, za koju mislim da jest bitno da postoji u nekom obliku (jer malo tko tko se bavi glazbom se uistinu želi istovremeno baviti i izdavaštvom, bookingom, marketingom itd).

Za glazbenu industriju vidim jako malo izlaza. Poput, možda, sistema pretplate, 'slušaj koliko god hoćeš za određeni mjesečni iznos' (Spotify i sl). Ili, recimo, donošenja državnih zakona koji će prisiliti sve ISP-je da igraju po istim pravilima - za koje, iskreno, nemam pojma zašto tek sad postaju realna opcija.