Prema podacima javnog pravobranitelja, svake godine u toj 5,5-milijunskoj zemlji bude oteto i na brak prisiljeno oko 8000 djevojaka. Udruga WSC procjenjuje, pak, da bi stvarna brojka mogla biti bliža 12.000 godišnje.

Otimanje nevjesti rašireno je diljem Azije. Postoji i na Kavkazu, mada je u nekim krajevima tek dio folklora, pa čak i način da zaljubljeni par mimoiđe roditeljsko odobrenje. No u Kirgistanu, pogotovo u siromašnim ruralnim i prigradskim naseljima, ta tradicija i dalje kultivira srednjovjekovno stepsko poimanje muško-ženskih odnosa. Mnogo je dokumentarnih filmova snimano o tom problemu, neki su prikazivani i na hrvatskim festivalima.

Po tradiciji, otetoj djevojci u zatočeništvu prilaze starije žene iz obitelji i sela da je tješe objašnjenjima kako su se i one udale poslije otmice i kako je normalno da se u bračni život uđe u suzama. Prijateljsko uvjeravanje često prerasta u nezamisliv pritisak i moralne ucjene.

Dio stanovništva prezire spomenutu tradiciju, ali je veliki dio prihvaća, uključujući i konzervativne političare koji se protive mjerama njena suzbijanja. Neke djevojke odluče ostati u kući svog otmičara (neke su možda i pristale na otmicu), neke inzistiraju da se vrate svojoj kući, pa po njih dolaze roditelji, a zabilježeni su i krajnje tragični ishodi poput ubojstava i samoubojstava.

S obzirom na to da je riječ o konzervativnim sredinama, mnoge djevojke pristaju biti žrtve nasilja jer, osim što se proces smatra naravnim poretkom, noć otmice de facto ima značenje prve bračne noći, one u kojoj kidnapirana djevojka gubi nevinost. Ako nevjeste odbiju ostati u domu otmičara, mogu biti osramoćene skupa sa svojim obiteljima, etiketirane kao razdjevičene i možda se nikada neće moći udati.

Država pokušava iskorijeniti tradiciju, ali ne previše revno. Postoji kazna za počinitelje otmice do tri godine zatvora, ali ljudi je se očito previše ne boje. Dodatan je problem što bi za procesuiranje otimača djevojka trebala podnijeti tužbu, što nije čest slučaj, jer žrtve tradicijskog nasilja ne žele s time izlaziti u javnost. 

Parlament Kirgistana ovih će dana odlučivati o povećanju zatvorske kazne s tri na sedam godina. Udruge za zaštitu žena tvrde da je i to premalo, jer se za krađu stoke dobiva do 11 godina iza rešetaka. No takve incijative polariziraju kirgistanske političke sile i društvo koje se sastoji od urbanog i sjedilačkog stanovništva, ali i (polu)nomadskih plemena koja žive u jurtama. Neki političari i građani koji su govorili za BBC tvrde da je otimanje nevjesti neiskorjenjivo te da će pooštravanje kazni samo pojačati korupciju unutar policije i sudstva.

Veće promjene mogle bi nastupiti ako se usvoji zakon po kojem će državno odvjetništvo moći kazneno goniti počinitelje bez prethodnih tužbi koje bi podnosile žrtve otmica. Za početak, udruge za ljudska prava žele da vlada, pored sudskih mjera, putem medija jasno i nedvosmisleno proglasi otimanje nevjesta kriminalom, a ne nekakvom kulturnom baštinom moderne kirgistanske države.