Hrvatskim se ženama ne treba javno zamjerati, a hrvatske političarke više ne opraštaju bez borbe. Ne samo zbog toga što se čak traže i ministarske ostavke zbog lascivnih (nekada bismo rekli kavalirskih) primjedbi ('bolničarkama lijepo stoji uska odjeća'), već prvenstveno zbog toga što se mnoge žene, koje su često bile izrugivane kao najponiznije sluge ('kud Ivo, tud i ja'), u slučaju stranačkih i političkih raskida, nevjera i ponižavanja, odjednom otkrivaju kao ljute, nepomirljive i vrlo uspješne osvetnice. Jadranka Kosor sada sebi zacijelo ne može oprostiti to što je sama svečano uručila stranačku pristupnicu svom kasnijem krvniku (Karamarku), ali se podjednako čini da i Karamarko nije previše sretan što ju je brutalno otjerao iz HDZ-a, jer je od svih prošlih otpuhnutih otpadnika Jadranka Kosor na mjestu na kojem ne raste zelena trava (Sabor) s vremenom izrasla u vrlo respektabilnu političarku umjerenog tipa, kao primjer svima onima koji bi željeli neki drugačiji, moderniji, otvoreniji i obrazovaniji HDZ.

Jadranku Kosor mnogi su prezirali kao premijerku, a sada strši kao velika dama među svojim vrlo ograničenim saborskim kolegama. Za razliku od nje, donedavni HDZ pobunjenik Milan Kujundžić već je potonuo u vremenu, a Drago Prgomet tek luta političkim vjetrometinama, pa se tako čini da su stranački odbačeni i pogaženi muškarci zauvijek odbačeni muškarci dok su neke stranački osramoćene žene, poput Jadranke Kosor, Mirele Holy i Aleksandre Kolarić, vrlo često na naslovnim stranicama, kao ljuta stranačka oporba u oporbi. Neke su se uzdigle do mjesta predsjednica novih stranaka (Mirela Holy) ili nametnule kao istaknute kandidatkinje za predsjednička mjesta svojih bivših stranaka (Aleksandra Kolarić), dok su se druge popele do samog vrha nakon što su ih otpisali u tihim stranačkim čistkama. A sada se otvorio 'slučaj Švaljek', kao još jedan dokaz da neke važne žene slušaju samo ono u što vjeruju te provode samo ono što im se čini dobrim za cijelu zajednicu.

Sisters are doing it for themselves

Sanader se uzaludno nadao kako će predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović zauvijek spremiti u političku arhivu, a Milan Bandić je očigledno grdno pogriješio kada je mislio da će članice njegove pobjedničke 'ženske liste' zauvijek ostati samo njegove lutke na koncu. Samo je vrlo ograničenom i neobuzdanom umu moglo pasti na pamet da iz zatvora manipulira tako velikom znanstvenicom kao što je Vida Demarin ili da brutalno otpiše Sandru Švaljek čim je dokazala da misli vlastitom glavom, a vrlo dobro upravlja gradom. Bez samoreklame, ali s mnogo zrelosti, uz mudru samozatajnost i štedljivost na pravim mjestima (ukidanje novih vodoskoka itd.). Ona nije molila boga da padne snijeg kako bi se proglasila prvim svjetskim snjegožderom, niti obećavala nove uspinjače ili tunele kroz Sljeme. Uvijek prisutna, ali ne jedina, izuzetno obrazovana i oprezna (bila je šeficom Ekonomskog instituta), ona je u vrlo kratko vrijeme pokazala da se upravljanje gradom svodi na upravljanje gradom, a ne obožavanje gradonačelnika, da se vladanje gradom mora svesti na stručnost (raspisala je natječaj za Upravu Holdinga), a ne klijentelističku samoposlugu, da je Zagreb europski grad, a ne brđanska seoska zadruga. Za sada još nije sigurno da će nastaviti političku karijeru, ali sama činjenica da je dokazala da Zagreb ne treba Bandića, ali treba gradonačelnika europskog tipa, učinila ju je političkom zvijezdom, poput onih dalmatinskih gradonačelnika (Udruga Most) koji su dokazali da se i s mnogo manje novca množe učiniti mnogo više.

Kolinda Grabar Kitarović, koja postaje predsjednica nakon što ju je Sanader kao ministricu prestao pozivati na sjednice Vlade, Jadranka Kosor, koja je sačuvala bar onaj bolji dio imidža bivše premijerke, Mirela Holy koja je sa svojom strankom okrenula Hrvatsku novim idejama čistog okoliša, održivog razvoja i socijalne sigurnosti, Aleksandra Kolarić, koja već piše svoj program SDP-a za 21. stoljeće, Sandra Švaljek, koja zna, ali se ne razmeće činjenicom da bi je odjednom htjela svaka stranka… Sve su to primjeri žena koje trenutno čine onaj najveći kamen u cipelama vrlo raznolikih moćnika. Bez Mirele Holy SDP više ne može stvoriti pobjedničku koaliciju, bez Jadranke Kosor umjerena desnica u Saboru više nema dostojnog zagovornika, bez Kolinde Grabar Kitarović HDZ ne može obnoviti nacionalni dignitet, bez Aleksandre Kolarić SDP gubi svaku vezu s mnogo plodonosnijim Račanovim vremenima, bez Sandre Švaljek u Poglavarstvu, a Vide Demarin u Skupštini, Milan Bandić gubi sve prednosti koje je stekao 'svojom ženskom listom', kao čovjek koji je prvi otkrio to da neočekivan izbor žena znalaca i stručnjaka donosi tisuće novih glasova.

Sve to čini veliku novost u hrvatskoj politici, bez obzira što je u novijoj hrvatskoj povijesti jedna žena (Milka Planinc) već bila predsjednica vlade u mnogo većoj i složenijoj državi u vremenima podjednakih kriza (Jugoslavija), a druga (Savka Dabčević Kučar) gotovo je oborila okoštali socijalistički sustav. Milka Planinc je zagovarala reforme, reforme i reforme, a Savka Dabčević Kučar hrabro otvorila nova obzorja hrvatske nacionalne politike, za razliku od ovog SDP-a, koji ne zna što stvarno želi, kome stvarno pripada i tko su njegovi izvorni birači. Tako nije riječ samo o tome da su žene vrlo privržene sljedbenice, a vrlo opasne osvetnice, već o tome da su političarke u ovoj zemlji uglavnom nastradale zato što su imale mnogo čvršće i dalekosežnije vizije od muškaraca. Žena u politici nema mnogo, ali se čini da ih samo iznimno vodi puka ambicija, kao što to dokazuje raspad HNS-a (u tom je primjeru, ali ne samo u tome, Vesna Pusić postala 'čisto muško'), već žele promovirati neke nove ideje i programe, one koji se neće svesti samo na pobune zbog seksističkih primjedbi ministra Varge ili teoretske tlapnje o genetskoj rodnoj ravnopravnosti.

Novi bolji ženski svijet

Mirela Holy nije dopustila da ju se baci kroz prozor kao 'malu žensku glavicu', kako su joj tepali ministri koji su ipak završili u zatvoru, već se pridružila onoj modernoj Europi koja traži sustavan izlaz iz krize, a ne samo farbanje fasade. Jadranka Kosor je govorila o drugačijem HDZ-u od onog policijsko-patrijarhalnog plemena koje zagovara Milijan Brkić, pa je čak i Kolinda Grabar Kitarović kao ministrica nekoliko puta iskoračila ispred Sanadera kada je bila riječ o europskim promjenama i općim pravima žena, dok je Aleksandra Kolarić bezbroj puta dokazivala da ova Vladina politika odgađanja, muljanja, nesnalaženja, neznanja, samozadovoljstva, bahatosti i drskosti mora uzmaknuti pred otvorenom strankom koja prihvaća neke moderne ideje, koja je otvorena za niz nezavisnih grupa i proročkih inicijativa i u kojoj je dozvoljena otvorena rasprava ravnopravnih članova koji se ne tuku oko otvorenih fotelja, već presudnih ideja budućnosti.

Žene kažu da samo žene mogu stvoriti novi bolji svijet, političari tvrde da su političarke mnogo brutalnije od muškaraca (Golda Meir, Margareth Thacher, Indira Gandhi), a u pravilu svojeglave, osvetoljubljive i nepouzdane. No to već spada u seksualni folklor, a ne u političku stvarnost. Opjevani američki predsjednik J.F. Kennedy dao je čuvenu izjavu koju su kasnije ponavljali mnogi muškarci u različitim verzijama: 'Uvijek sam nervozan kada trebam razgovarati sa ženama koje su i aktivne političarke jer ne znam kada žele da s njima razgovaram kao s političarkama, a kada kao sa ženama.' U našim vremenima nitko si više ne bi dopustio tu vrstu izjave, ali to mačističko dvojstvo živi u podsvijesti mnogih muškaraca. A poglavito onih koji misle da je žene najlakše otpisati iz politike – samo zato što su žene. Baš kao i Sanader, Karamarko ili Milanović, koji su se htjeli osloboditi žena koje znaju, misle i vjeruju. A sada i Bandić, koji je prvo htio zlorabiti žene, no one dokazuju da mogu biti bolje od njega.