O značenju imena Badnji dan ili Badnjak, i danas postoje različita mišljenja. Uobičajeno se smatra da mu naziv dolazi od starocrkvenoslavenskoga glagola 'bdjeti', ili od glagola razbadriti se – 'razbuditi se, biti budan'. To je, prema literaturi, i izvor značenje naziva 'vilija Božja' koji se zadržao na sjevernom Jadranu.

Istaknuti ruski etnolozi Ivanov i Toparov smatraju da je Badnji dan staro vrijeme nasuprot novoga, Božića, a lingvist Radoslav Katičić misli da je Badnji dan 'dno godine', nakon kojeg se život obnavlja do početka ljeta. Po njemu, riječ badnjak mogla bi potjecati od sanskrtskog naziva za zmiju koja leži pod korijenom u dnu stabla života. Stablo života je bila slika svijeta za stare Slavene.

Zašto se koleda?

Jedan od najstarijih božićno-novogodišnjih običaja, kolede, koji se očituje u ophodnji čestitara, njihovom pjevanju i čestitanju, također nije zadobio opću suglasnost znanstvenika.

Riječ je o najstarijem sloju narodne kulture koji je kristijaniziran i koji se uspio održati prilagođavanjem i mijenama u povijesnom procesu, piše etnolog Ivan Lozica u jednom znanstvenom časopisu.

Etnolog Vitomir Belaj napominje da je važno za razumijevanje koleda to što su sudionici zimskih ophodnji nekada nosili maske. Maske su danas mahom povezane s pokladama na kraju zime, ali su ponegdje zadržane i oko ljetnog solsticija.

Izvorno značenje koleda s maskama je dolazak duša pokojnih predaka na novogodišnje slavlje, jer su stari Slaveni smatrali svoje mrtve dijelom svoje zajednice. Te bi duše privremeno utjelovile maske pripadnika momačkih družina koje sudjeluju u obredima. Oni hodaju po selu i oponašaju hod vremena kroz godinu, ističe Belaj.

Ophodari su sa sobom nosili stablo, kod nas često hrast, koje je simboliziralo zajednicu svekolikog života, stablo svijeta (arbor mundi) oko kojeg se odvijaju sva mitska zbivanja, napominje Belaj.

Stablo se, ističe Katičić, sastoji od tri svijeta; suhog vrha tj. neba, zemlje i mokrog podzemlja, tj. njegovih žila, iz kojih obično istječe potok ili rijeka.

Ruska etnologinja Svetlana Tolstoj smatra da je upravo vrijeme solsticija dio kalendara u kojem su se najviše zadržale poganske forme svetkovina, te se 'utopile' u kršćanski poredak.

Što je ostalo?

Koledu, dakle, ne možemo reducirati na njezino 'izvorno' stanje čak i kad bismo je znali posve rekonstruirati, jer bismo tako odbacili nataloženu tisućljetnu baštinu predaka, objašnjava Lozica i pokazuje kako su hrvatski rječnici bilježili postupno gubljenje značenja koleda.

Koleda sve više prestaje biti obred, a sve više postaje pjesma, i to prvo pjesma momaka, a potom 'dječurlije'. U Omišlju 'koledvanja' izjednačuju s dosađivanjima što govori o njezinu anakronizmu i odumiranju, objašnjava Lozica.

Zaborav slavenskih poganskih bogova bio je težak povijesni udarac promicateljima slavenstva i slavenskih nacionalnih identiteta, koji su se upinjali da ih rekonstruiraju u 19. i 20. stoljeću, ističe Lozica.

Kolede rodile teatar

Premda su iščezle stvarne obredne uloge kolede, one su snažno utjecale na hrvatsko kazalište, odnosno ondje preselile svoje povijesno poslanje, a tako je još ranije bilo i s Grčkom.

Prvo put kolede nadahnule su antičku dramu, koja niče pod kultnim satirskim maskama iz koreutskog oplakivanja Dionizove muke i smrti te iz razuzdanog 'komosa', noćnog ophoda nakon gozbe u počast istome božanstvu, piše Lozica.

Istodobno, novovjekovno europsko i hrvatsko kazalište dva tisućljeća kasnije zapravo se ponovno gradi na srodnom temelju poklada, kalenda i koleda, kaže Lozica i još jednom se osvrće na brojne nejasnoće oko koleda i božićnih običaja:

'Bojim se da ćemo pouzdane odgovore na neka od tih pitanja znati tek 'ad Kalendas Graecas', ili - u kristijaniziranoj inačici - na Nigdarjevo', zaključuje on.