Nije čak ni pitao.

Kako je hrvatski predsjednik poznat po tome da nakon prve relativno suvisle i barem koncizne rečenice obično nezaustavljivo niže verbalne vratolomije, tako je i o Jadranu naknadno izgovorio cijeli set bedastoća: em njemu kao vrhovnom vojnom zapovjedniku ukradeni vojni brod 'nije u nadležnosti', em se radi o 'preskupom plovilu koje je za Crnu Goru kao nosač aviona za Hrvatsku' - a istovremeno i 'paradnom, obučnom brodu kojim su pitomci plovili po Sredozemlju' - em mu je 'nevjerojatno kakva jagma postoji za brodovima i plovilima koje je obilježio Josip Broz i njegovo vrijeme'.

'No dobro, ima puno važnijih tema', zaključio je Milanović svoj formalno nepostojeći, ali zapravo štetan angažman oko Jadrana.

Kad već ništa nije pitao, da je barem smogao snage jednom šutjeti.

Školski brod koji hrvatska diplomacija već desetljeće ili dva manje ili više intenzivno traži od Crne Gore dakako nije obično paradno plovilo, niti je bezvezan komadić memorije na doba u kojem su Hrvati ozbiljno vodili računa o pomorskoj orijentaciji svoje zemlje, a svakako ga nije presudno obilježio ni Tito, ni njegovo vrijeme, što Milanović lakonski koristi kao argument u korist svoje nezainteresiranosti. Jadran je i za današnje prilike - a kamoli za doba prije gotovo stotinu godina - ozbiljan i vrijedan brod namijenjen izobrazbi pomoraca i mornara, kompleksan objekt koji današnja Hrvatska sasvim sigurno nema ni snage, ni znanja, ni kapaciteta proizvesti. Sve i kad bi imala volje.

Koncem dvadesetih godina prošlog stoljeća nije bilo tako: inicijativu za gradnju školskog broda pokrenula je Jadranska straža iz Splita, projekt je bio djelo hrvatske pameti, dobrim dijelom financiran je hrvatskim dobrovoljnim prilozima, zapovjednici su mu redom bili Hrvati, ovdje je uveden u službu, a sve njegove bazne luke bile su također u Hrvatskoj - do 1941. u Dubrovniku i Šibeniku, a nakon Drugog svjetskog rata u Dubrovniku, Divuljama kod Splita, Puli i vojnoj luci Lora u Splitu.

Ostao bi ovdje da početkom devedesetih nije odveden na 'remont' u crnogorski Tivat i zadržan do današnjih dana, uz 85 posto flote Jugoslavenske ratne mornarice. Jadran nije preprodan ili istopljen u staro željezo, kao većina tako prisvojenih brodova, ali nije imao ni osobito blistav život - kada nije propadao na vezu, korišten je za šverc kokaina.

A kada ga je Hrvatska nešto glasnije počela tražiti natrag, u Crnoj Gori su čudesno obnovili svoje zanimanje za njega. Malo su ga ušminkali i baš prošlog mjeseca cijelim nizom proslava i pučkih veselica obilježili devedeset godina od njegove prve plovidbe.

Istovremeno, crnogorski 'nosač aviona' u Hrvatskoj nestrpljivo čekaju tri pomorska fakulteta, šest pomorskih škola, sveučilišni studiji mora, ribarstva, ekologije i zaštite mora, morske biologije, tri fakulteta brodogradnje i strojarstva, četiri sveučilišta s brojnim fakultetima i studijima te druga učilišta usmjerena na more, a posebno Središte za obuku Hrvatske ratne mornarice. Pa i njegov dom, vojna luka Lora, u kojoj je jedan gat posebno prilagođen baš za pristajanje Jadrana i još uvijek stoji prazan.

Bivši diplomat Zoran Milanović glumi da ne prepoznaje simboličnu važnost povrata ovog broda Hrvatskoj, bivši premijer Zoran Milanović efektno podmeće klipove svom nasljedniku koji barem nominalno i dalje inzistira na tom pitanju, vrhovni vojni zapovjednik Zoran Milanović gotovo otvoreno odriče se vrijednog nacionalnog resursa, a predsjednik države Zoran Milanović - kao novopečeni žestoki suverenist - efektno demonstrira što današnjoj Hrvatskoj uopće predstavlja Jadransko more, barem iz predsjedničke perspektive. A ona je poprilično široka i proteže se od bespravnih čardaka njegovog prijatelja Stipe Latkovića u devastiranoj uvali Vruja, preko državne rezidencije u Hvaru, do ilegalnog restorana na Visu u kojemu se, evo, lijepo gostio baš prošlog tjedna.

Imamo helikopter za njegove kratke izlete i vojni brod za nešto dulje putovanje do Albanije, a sve ostalo - pa i brod Jadran sa svojim neobičnim pridjevom 'školski' - nebitna je tema i nepotrebna gnjavaža.

Kao da je znanje ikada ikome pomoglo.