Koliko je samo talijanskih karoserista, tunera i maloserijskih proizvođača cestovnih i trkaćih automobila u povijesti Italije bilo ili ih još uvijek ima aktivnih, priča je za malo podulji serijal. Ova tema je svakako zanimljiva u svjetlu nedavne definitivne odluke EU komisije o potpunom ukidanju motora s unutarnjim izgaranjem kakve poznajemo od 2035. Naravno, odluka o nastavku proizvodnje ICE motora i nakon 2035. godine će za takve brojne male proizvođače s manje od 1000 primjeraka automobila godišnje, ne samo u Italiji, značiti produžetak nade u opstanak.

Jedna od tih, velikoj većini gotovo nepoznatih marki je marka Testadoro iz Torina koja je svoje ime dobila po posebnoj glavi cilindra za motore (izvorno Fiat 508 'Balilla') koju je krajem 1930-ih dizajnirao inženjer Arnaldo Roselli. Izraz 'Testadoro' (u prijevodu s talijanskog 'zlatna glava' ili 'Testa d'oro') skovan je zbog karakteristične boje same glave, izvorno izlivene u bronci. Nakon sastanka s Giorgiom Giustijem, poduzetnikom iz Torina, izrađena je glava cilindra i za popularniji Fiat 500 pod nazivom 'Topolino', što je proizvođačima omogućilo veću difuziju proizvoda, a vlasnicima vrlo popularnog torinskog automobila povećanje snage u kombinaciji, prema reklamama tog vremena, sa smanjenjem potrošnje.

Treba podsjetiti, naime, da je standardnom 'Topolinu' u to vrijeme pripisivano samo 13 KS, što ga je činilo sporim i nespretnim unatoč vrlo laganoj konstrukciji. 'Testadoro je bio dostupan u tri različite verzije, koje su se razlikovale u omjeru kompresije, snazi i upotrebi: N-Normale, S-Sport i C-Corsa.

Giorgio Giusti

Poduzetnik iz Torina, Giusti je 1935. godine, zajedno s Giorgiom Ambrosinijem, bio jedan od animatora momčadi Scuderije Subalpina koju je osnovao grof Luigi della Chiesa. Ta je momčad tada slovila kao Maseratijev službeni tim. Nakon sastanka s Rosellijem, koji je tada bio pod Scuderijom Ferrari, Giusti je predložio masovnu proizvodnju i marketing Testadora za Fiat 500 kroz vlastitu tvrtku, Casa dell'Auto di Torino. Nakon tri intenzivne godine utrkivanja i pobjeda, uključujući i utrkivanje kao vozača svojih automobila, Giusti se povukao iz utrkivanja 1949. nakon smrti njegovog partnera Rosellija, koja se dogodila u jesen iste godine.

Arnaldo Roselli

Inženjer, ranije zaposlen u Scuderiji Ferrari, bio je 1935. među dizajnerima (zajedno s Luigijem Bezzijem i Enricom Bertacchinijem) zloglasnog dvomotornog modela Alfa Romeo 16C, kojeg je naručio Enzo Ferrari da se suprotstavi dominaciji njemačkih automobila u Velikoj nagradi epohe . Roselli je osobno dizajnirao glavu cilindra s polukuglastim komorama za izgaranje i radijalnim ventilima za transformaciju normalnih motora Fiat 1100 A u trkaće motore za klasu Sport 1100. Nakon ulaska u partnerstvo s Giorgiom Giustijem, dizajnirao je glavu cilindra od 750 cm³ za transformaciju tihih motora Fiat 500. Poginuo je u jesen 1949. u prometnoj nesreći zajedno s Danteom Spreaficom, vozačem s nekoliko Mille Miglia iza sebe.

Razvoj 'Testadora' tijekom vremena

Godina 1947.

Prva verzija Testadora za Fiat 500 bila je izlivena u bronci i povećala je zapreminu originalnog kućišta radilice na 660 cm³. Prema dizajneru, korištenje brončane legure poslužilo je za povećanje krutosti i njegovu bolju toplinsku vodljivost, karakteristike koje su trebale osigurati veću pouzdanost tijekom vremena zbog manje deformacije pri visokim temperaturama. Eksplozivne komore bile su savršeno hemisferične, sa svijećama raspoređenim u obliku 90°V i svijećama u središtu. Ovo rješenje, koje je do tada bilo karakteristično za trkaće automobile, omogućilo je veću veličinu ventila i bolje izgaranje mješavine zraka i benzina. Ventilima je uvijek upravljala bregasta osovina smještena u originalnom fiatovom kućištu radilice, pomoću šipki, klackalica i posebnih prijenosa. Omjer kompresije bio je 6,2 za verziju 'Normal' i 7,2 za verziju 'Sport'. Promjeri ventila varirali su ovisno o verziji. Ova verzija Testadoro motora, još uvijek s originalnim Fiatovim karterom, korištena je na prvim kompletnim Testadoro automobilima, 'Sport' i 'Drin Drin'.

Godina 1948.

Za 1948. 'Testadoro' je izgubio svoju karakterističnu boju, jer je odljev prešao s izvorne bronce na aluminij. Glava cilindra bila je, međutim, odmah prepoznatljiva po klasičnoj boji poklopca ventila, koji je imao reljefne natpise 'Testadoro' i 'Casaauto – Torino'. 1948. je također došlo do stvaranja potpuno vlastitog motora, napuštanja Fiatovog kućišta radilice za novi odljev od lijevanog željeza s tri oslonca, koji je s originalom imao zajedničku samo središnju udaljenost cilindra od 61 mm (kako bi se održala kompatibilnost s glavom). Motor je upotpunjen novim vratilom od krom-nikal čelika s hodom od 78 mm, što je u kombinaciji s provrtom od 55 mm dovelo ukupni obujam 4-cilindraša do 742 cm³, čime se vrlo približio maksimalnoj granici obujma za natjecanje u kategoriji 750 sport. S omjerom kompresije od 9:1, ovaj novi kompletan motor razvija snagu od 45 KS pri 6500 okr./min.

Godina 1949.

Za trkaću sezonu 1949. motor Testadoro razvijen 1948. ažuriran je s čeličnim košuljicama cilindra podvrgnutim nitriranju. Ovaj motor, maksimalni izraz razvoja Testadora, proizvodio je 48 KS pri više od 7000 okr./min., a bio je kombiniran s 5-stupanjskim mjenjačem. Testadoro 1100 Iako je proizveden u manjim količinama od popularnije glave cilindra za Fiat 500, Testadoro 1100 se koristio u nekim prestižnim automobilima proizvedenim na prijelazu 1950.: Fiat 1100 Rovelli s karoserijom Castagne (s inovativnim uklonjivim Hard-top tvrdim krovom) i Revelli -Monaco Testadoro 1100, koji je dizajnirao poznati dizajner Mario Revelli iz Beaumonta. Testadoro 1100 barchetta bolid je bio planiran za sezonu 1950. (kada su promjenom pravila 'Sportskih' klasa zabranjeni bolidi s otvorenim kotačima), ali koji nikada nije ugledao svjetlo zbog prestanka Giustijevih aktivnosti na polju automobila natjecanja.

Testadoro trkaći automobili

Testadoro Sport

Sport je bio prvi automobil proizveden pod markom Testadoro, 1947. godine. Imao je originalni Fiatov motor, opremljen glavom cilindra koja je bila specijalnost proizvođača automobila u verziji od 660 cm³. Šasija je također bila originalna od 'Topolina', iako nadograđena i 'spuštena', prema tadašnjim reklamama. Opremljen posebnom karoserijom 'barchetta' ukrašenom obilnim usisnicima za zrak i sprijeda i sa strane, 'Sport' je sudjelovao u raznim utrkama, uključujući stazu Varese 1947. godine.

Testadoro Drin Drin

Također 1947. godine, Giusti je izgradio drugu 'barchettu' s istom tehničkom osnovom kao i 'Sport'. Karakteristično ime automobila, prema Andrei Curami, čini se zbog nadimka Giustijeve žene, Andreina. Ovoga puta dizajn automobila povjeren je stručnim rukama Zagata koji je dizajnirao automobil kojeg karakteriziraju izrazito čiste linije. Prema kronikama iz tog vremena, Drin Drin je pobijedio na utrci u Montlhéryju (Francuska) i ostvario niz dobrih plasmana.

Testadoro Marinella

Očito nezadovoljan Topolino šasijom koja se još uvijek koristila u prijašnjim automobilima, Giusti se za automobil iz 1948. obratio svom prijatelju Enricu Nardiju da ima cjevastu šasiju, koju je kao mnoge druge napravio Gilberto Colombo, osnivač Gilca. Marinella je također imala ovjes dostojan automobila više klase, s prednjim dijelom s deformabilnim poprečnim ramenima i zavojnim oprugama, dok su mnogi konkurenti imali klasične poprečne lisnate opruge. Zagato je izradio Marinella u stilu 'Siluro', s 'otvorenim' kotačima karakterističnim za te godine, sa suženim oblikom koji je pratio dizajn okvira. Automobil je očito bio opremljen novim kompletnim Testadoro motorom od 742 cm³ i 45 KS, a izrađen je prema mnogim izvorima u 9 primjeraka, što ga čini jednim od najpopularnijih modela gotovog vremena za vožnju. Sam Giusti je s ovim automobilom postigao izvrsne rezultate u brojnim utrkama, u kojima je uspio nadvladati automobile s puno većim obujmom, ali zastarjelijim općim konceptom. Najbolji rezultat sezone bila je Giustijeva pobjeda u 'Michelin Cupu' održanom na povijesnoj stazi Valentino u Torinu.

Testadoro Marinella Hard-Top

Automobili u obliku torpeda bili su brzi i laki za upravljanje, savršeni za zatvorene ili gradske staze. Za utrke izdržljivosti, s druge strane, vozači su sve više preferirali sklonište od vremenskih nepogoda. Vjerojatno kako bi se zadovoljile te potrebe, jedan primjerak Marinelle pripremljen je u 'barchetta' verziji i opremljen originalnim odvojivim 'hard-top' uklonjivim krovom za korištenje na dužim utrkama, kao što su Mille Miglia i Targa Florio. Automobil je službeno predstavljen na štandu Zagato na prvoj 'talijanskoj izložbi karoserije' u Milanu u studenom 1947. Vrijedna fotografija ovog štanda nalazi se u arhivi Muzeja automobila u Torinu. Na ovom je automobilu mladi Elio Zagato također pokušao ostvariti sportsku karijeru na Targa Florio 1949., u paru sa 'službenim' vozačem 'Squadra Testadoro' Ugom Pumom. Prema knjizi Andrea Curamija, ova posada pobjeđuje u klasi 'sport do 750 cm³' prestižne sicilijanske utrke, koja te godine vrijedi i kao 'Giro di Sicilia', s trkaćim brojem 122. Čini se da je isti automobil registriran na Mille Miglia iste godine s posadom Ugo Puma - Aquilino Branca, s trkaćim brojem 234.

Testadoro Daniela

Daniela (ime Giustijeva drugog djeteta) smatra se najvećim razvojem koji je Testadoro postigao kao proizvođač trkaćih automobila. Predstavljen 1949., imao je poboljšanja napravljena za tu sezonu na motoru (742 cm³ i 48 KS pri 7000 okr./min.), novu Isorigid šasiju koju je proizveo Gilco i karoseriju (uvijek 'torpedo s dva sjedala') koju je također dizajnirao Zagato. Trio Giusti / Colombo / Zagato proizveo je vrlo konkurentan automobil koji su cijenili i tisak i 'gospoda vozači' tog vremena. Dante Giacosa, Elio Zagato, Nino Farina i Carlo Biscaretti di Ruffia bili su prisutni kako bi svjedočili o važnosti automobila, što potvrđuju i neke fotografije sačuvane u arhivi torinskog Muzeja automobila.

O dobroti projekta svjedočile su brojne pobjede ostvarene 1949. godine, među kojima je Gran Criterium 750 u Monzi 26. lipnja (apsolutna pobjeda Daniele br. 8 iz Mejnardija). Među ostalim vozačima 'Testadoro tima' koji sudjeluju (Ugo Puma, Antonio Stagnoli, Aquilino Branca) ističe se ime Nuccia Bertonea s brojem 14. Još jedna važna pobjeda za Danielu 1949. bila je ona na stazi Senigallia, koju je osvojio Ugo Puma.

Povlačenje iz trkaćih i izvedenih automobila

Povlačenjem iz utrka na koje se odlučio Giusti zbog gore spomenute kobne nesreće Rosellija, službeni doprinos kuće kupcima je prestao. S obzirom na kvalitetu općeg dizajna i rijetkost rezervnih dijelova motora, mnogi su automobili nastavili svoju sportsku aktivnost s novom pogonskom jedinicom.

Andrea Curami, u svom 'Sport i njegovi obrtnici' posebno spominje Marinella i Daniela koje je napravio Giustijev dobar prijatelj i pilot Aquilino Branca s Moretti motorom s dvije osovine, te GI-CO Giannini G1 koji je izradio Armando Pasqualin na Danieli osnova. Specijalni automobili Testadoro, a poznato je nekoliko originalnih kreacija temeljenih na Testadoru, uključujući Zagato Fiat 500 Testadoro predstavljen na sajmu automobila u Torinu 1947., Fiat 1100 Rovelli s karoserijom tvrtke Castagna i Revelli-Monaco Testadoro 1100, koji je dizajnirao poznati dizajner Mario Revelli di Beaumont.

Zanimljivo je da je Testadoro bila marka automobila koju su vozila tri slavna protagonista talijanskog automobilskog dizajna: Mario Revelli di Beaumont, Elio Zagato i Nuccio Bertone.