Izraz 'dužan kao Grčka' nije nastao nedavno, kao reakcija na financijsku gabulu u kojoj se posljednjih nekoliko godina nalazi ta južnoeuropska država, nego je posljedica nesretne povijesne činjenice da se Grčka u mrežu financijskih problema zapetlja svako malo. Grci, čini se, već dugo nikako ne uspijevaju pobjeći od svoje sudbine. Vrlo sličan usud mori i jednu drugu državu, na rubu jednog drugog kontinenta. Argentina se već stotinjak godina također ne može izvući iz svojeg ekonomskog kaosa. Ta je država, objavljeno je ovih dana, konačno postigla sporazum s dijelom svojih kreditora kako bi se zatvorilo još jedno poglavlje priče koja je započela krizom iz 2001., ali zapravo i puno ranije
Ako mislite da je kaos preoštra riječ za argentinsku ekonomiju i ekonomsku politiku posebno u usporedbi s, primjerice, Venezuelom ili Grčkom, spomenut ćemo za početak samo tri činjenice. Argentina je bankrotirala 2001., pa je onda opet bankrotirala 2014., a u međurazdoblju od 2003. do 2011. (s izuzetkom kriznih 2008. i 2009.) godišnja stopa gospodarskog rasta nije joj se spuštala ispod osam posto.
'Ne' grabežljivim fondovima
Bankrot koji je objavila 2001. značio je da Argentina ne može otplaćivati kamate na više od 80 milijardi dolara svojih inozemnih dugova. To je bio i najveći svjetski bankrot u povijesti sve do lanjskog kolapsa Grčke. U godinama koje su uslijedile Argentina je uspjela ispregovarati nove uvjete otplate s kreditorima, osim s jednim manjim dijelom njih koji su argentinske obveznice nakon bankrota kupili uz vrlo velik diskont od drugih kreditora, a koji su ih se u tom trenutku željeli riješiti. Tih nekoliko američkih fondova odbijalo je prihvatiti nove uvjete otplate te su pokrenuli sudske procese kojima su između ostalog željeli blokirati raspolaganje argentinskom imovinom u drugim državama, ne bi li Argentinu natjerali da isplati pune iznose dugova.
Argentinska javnost pobunila se protiv grabežljivih fondova i odbijanje da im se isplate dugovi postalo je pitanje nacionalnog ponosa te otišlo toliko daleko da je u parlamentu usvojen zakon o tome da im se neće isplaćivati dugovi. Povijest bankrota i antagonistički stav prema kreditorima prilično je otežao nova zaduživanja Argentine na svjetskim tržištima te je ona bila prisiljena plaćati barem dvostruko više kamate u usporedbi sa susjednim državama.
Vijest koja je objavljena prije tjedan dana, o tome da su se argentinske vlasti konačno dogovorile s američkim fondovima mogla bi značiti početak povratka Argentine na svjetska financijska tržišta. No ako se malo pogleda uzbudljiva povijest Argentine, ne bi začudilo da postoje skeptici koji će se zapitati koliko dugo će južnoamerička država ovaj put ostati na tim tržištima, odnosno koliko će proći do idućeg bankrota.
Osam bankrota i šest vojnih pučeva
U dvjestotinjak godina od svog osamostaljenja Argentina je bankrotirala osam puta. Od 1930. do 1980. imala je šest vojnih pučeva. Prije Prvog svjetskog rata ta je država bila bogatija od Njemačke, Francuske ili Italije. Inflacija joj je 1989. dosegnula gotovo 5.000 posto. Sve su to detalji koji pokazuju zašto se Argentina u akademskim krugovima nerijetko izdvaja kao svjetski ekonomski fenomen.
Argentina’s Debt Settlement Ends 15-Year Battle https://t.co/vyaol9nVPe pic.twitter.com/J7cTzWu5Fl
— NYT Business (@nytimesbusiness) March 1, 2016
U nekoliko desetljeća prije Prvog svjetskog rata Argentina je bila jedno od omiljenih odredišta za emigraciju. Prosječan godišnji gospodarski rast u četrdesetak godina prije 1914. iznosio je oko šest posto što je bila najviša zabilježena stopa rasta u svijetu. Argentinski BDP po stanovniku tada je bio i 400 posto viši nego u susjednom Brazilu. Danas se na svjetskoj listi Argentina nalazi ispod 50. mjesta, a BDP po stanovniku tek je oko 40 posto viši od brazilskog.
Razne su teorije koje pokušavaju objasniti zašto Argentina ima toliko problema s ostvarivanjem svojeg ekonomskog potencijala. Glavni motor rasta argentinske privrede krajem 19. i početkom 20. stoljeća bio je izvoz sirovina i hrane. Rudna bogatstva i prije svega plodna zemlja omogućile su Argentincima lako bogaćenje i čvrstu poziciju među najvećim svjetskim ekonomijama, uz bok Australiji, Britaniji i SAD-u.
Bez uvoza tehnologija i slabe državne institucije
No ekonomisti komentiraju da iako bogata, Argentina ni tada nije bila moderna. Usavršavanje procesa hlađenja i izum industrijskih frižidera te razvoj željezničke infrastrukture, omogućili su Argentini snažan rast izvoza hrane na svjetsko tržište. Ali Argentina se u primjeni suvremenih rješenja oslanjala gotovo isključivo na uvoz tehnologija umjesto da razvija vlastite. Bogatstvo se nije usmjeravalo u obrazovanje i Argentina je zaostajala za drugim razvijenim državama u razini educiranosti stanovništva zbog čega, opet, nije bila u stanju modernizirati ekonomiju vlastitim snagama.
Drugi među razlozima koji se nerijetko spominju za argentinski ekonomski neuspjeh jest tamošnja trgovinska politika. Argentina se u ekonomiji oslanjala na tri glavna faktora: poljoprivredu, otvorena tržišta i Veliku Britaniju. Do Prvog svjetskog rata takva je računica donosila odlične rezultate. No pad cijena hrane na svjetskim tržištima, postupan raspad Britanskog Carstva te svjetska kriza 1930. bili su snažni vanjski udarci argentinskoj izvoznoj ekonomiji. S druge strane, nakon Drugog svjetskog rata, kad se većina svijeta okrenula olakšavanju vanjske trgovine, Argentina zatvara svoje tržište u želji da ojača ekonomiju zamjenjivanjem uvoznih proizvoda domaćima.
Kao treći razlog za današnje stanje ove južnoameričke države često se navodi slabost državnih institucija. Prvi od šest vojnih pučeva u Argentini dogodio se 1930. Posljednji je bio 1976. U međuvremenu i nakon toga na izborima Argentinci su nerijetko birali populističke kandidate koji su vodili kratkovidnu politiku i donosili atraktivne poteze bez razmatranja dugoročnih posljedica. Juan Domingo Perón, prvi put izabran 1946. nacionalizirao je niz institucija i infrastrukturnih kompanija.
Vlast obitelji Kirchner (koja ima veze i s Hrvatskom)
Privatizaciju je, nakon što je zbog hiperinflacije krajem osamdesetih argentinski pesos vezan uz američki dolar, kao dio ekonomske politike potaknuo tadašnji predsjednik Carlos Menem, da bi nakon kolapsa 2001. opet započela renacionalizacija velikih kompanija poput pošte, aviokompanije, željeznice, mirovinskih fondova, komunalnih kompanija kao i velike naftne kompanije YPF. Za takvu su politiku prije svega bili zaslužni predsjednik Néstor Kirchner, izabran 2003. (majka mu je bila čileanska Hrvatica María Juana Ostoić Dragnić) te njegova supruga Cristina Kirchner koja je poziciju preuzela 2007. te je vladala državom do kraja prošle godine.
U takvoj situaciji u kojoj državom vladaju karizmatični vođe koji su nerijetko rastezali svoje ovlasti na sve moguće načine, razvoj postojanih institucija koje bi osiguravale veću stabilnost vlasti i politika, a posebice ekonomije, bilo je vrlo otežano.
Argentina je, prema posljednjim dostupnim podacima Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), lani imala BDP od oko 580 milijardi američkih dolara. Inflacija, s kojom Argentinci nikako da izađu na kraj, iznosila je dvadesetak posto, a stopa nezaposlenosti je s razine od gotovo 25 posto u 2002. do 2015. smanjena na ispod sedam posto.
Macri pokrenuo stvari s mrtve točke
Argentinom i dalje dominira gospodarstvo koje se bazira na prirodnim bogatstvima. Među pet najvećih kompanija tri su iz naftne industrije. Iako je predsjednik Mauricio Macri (izabran lani u studenom) dogovorom s američkim fondovima pokrenuo Argentinu s mrtve točke na svjetskim financijskim tržištima, i dalje ostaje neizvjesno što to donosi za njenu budućnost. Nakon eksplozivnog rasta koji je uslijedio poslije bankrota 2001., od 2012. Argentina opet bilježi vrlo skromne ekonomske rezultate. Prošlogodišnji rast BDP-a procjenjuje se na ispod pola postotka, a procjene MMF-a za ovu i za idućih nekoliko godina također se kreću oko nule.
No ako se išta može naučiti iz proteklih stotinjak godina to je da je jedina sigurna prognoza, barem kad je u pitanju Argentina i njezina neizvjesna ekonomija, ona da će biti vrlo uzbudljivo.
