Masovni prosvjedi u Armeniji ovih dana izazvali su ostavku nedavno imenovanog premijera Serža Sarkasjana u potezu koji je pomalo iznenadio i svijet, kao i armensku javnost. U sjeni puno naglašenijih međunarodnih geopolitičkih odnosa, najviše između Bliskog istoka i zapadnih država, dnevna politika u Armeniji svakako je nešto što prolazi ispod radara, zbog čega su i sami prosvjedi i ostavka bili svojevrsno iznenađenje.

Armenija je država od tri milijuna stanovnika, nekadašnja republika Sovjetskog Saveza koja je proglasila neovisnost krajem 1991. godine i od 1992. je članica Ujedinjenih naroda. Posljednjih godina u svjetske medije uglavnom dospijeva zbog napora da se pokolj više od milijun Armenaca, koji su tijekom Prvog svjetskog rata i godinama nakon njega provele otomanske i turske vlasti, i službeno proglasi genocidom, što Turska odbija.

Najnoviji prosvjedi u Armeniji započeli su 13. travnja, nakon što je Sarkasjan kandidiran za premijersku poziciju. Proteklih deset godina on je proveo na poziciji predsjednika Armenije, na koju je izabran nakon kontroverznih izbora, koje su također obilježili prosvjedi i optužbe o namještanju.

Serž Sarkasjan je i prije nego što je 2008. godine sjeo u predsjedničku fotelju godinu dana proveo na premijerskoj poziciji, a politička karijera seže mu još u kasne sedamdesete. U visokoj politici Armenije nalazi se od osamostaljenja i to kroz niz pozicija najčešće vezanih uz obranu i vojsku.

Početkom ožujka ove godine na bivšoj poziciji zamijenio ga je, poslije prvih izbora na kojima je predsjednika birao parlament, a ne izravno građani, Armen Sarkisjan. Premijerski mandat je Seržu Sarkasjanu, unatoč prosvjedima, parlament potvrdio 17. travnja, a s te je pozicije trebao nastaviti upravljati državom s izmijenjenim ustavom koji smanjuje ovlasti predsjednika, a jača ovlasti premijera.

Sarkasjan je, inače, još 2014. obećavao da neće preuzimati dužnost premijera i najnovije imenovanje izazvalo je nezadovoljstvo javnosti. Zbog nezadovoljstva iskazanog masovnim prosvjedima Sarkasjan je u ponedjeljak 23. travnja konačno odstupio s dužnosti premijera, a preuzeo ju je Karen Karapetjan, armenski premijer posljednjih godinu i pol, do imenovanja Sarkasjana.

Mada se u događajima u državi na granici Europe i Azije može tražiti nekakvo veće značenje u međunarodnoj geopolitici, sve upućuje na to da se radi o čisto unutrašnjim trvenjima izazvanim nezadovoljstvom Armenaca dugogodišnjom dominacijom jednih te istih političkih snaga.

Među glavnim gospodarskim granama Armenije nalaze se rudarstvo, poljoprivreda i tekstilna industrija, a godišnji bruto domaći proizvod je nešto viši od deset milijardi dolara (otprilike šestina hrvatskog BDP-a). Glavni ekonomski partneri su joj Europska unija i unutar nje Njemačka te Rusija, Kina, Iran i Irak. Iako u posljednje vrijeme bilježi solidan ekonomski rast, Armeniju i dalje karakterizira visoka nezaposlenost.

Američki magazin Foreign Policy navodi da Armenija ima dobre odnose s Rusijom, ali zahvaljujući brojnoj dijaspori ima i kvalitetnu vezu s američkom politikom, dok u regiji održava dobre odnose s Iranom. Među poznatijim svjetskim osobama koje imaju armensko porijeklo nalaze se, primjerice, pokojni milijarder i privatni investitor Kirk Kerkorian, glazbenik Serj Tarkanian, nekadašnji francuski šansonijer Charles Aznavour, kao i nekadašnji vozač Formule 1 Alain Prost, sadašnji ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, ekonomist Daron Acemoglu, dizajner Alain Mikli, kao i američki odvjetnik Robert Kardashian.

Povezanost Rusije i Armenije najjača je u gospodarskim i vojnim odnosima. Vojni savez s Rusijom Armeniji je nužan zbog i dalje neriješenog konflikta u regiji Nagorno-Karabah. Iako je situacija danas daleko od otvorenih sukoba koji su obilježili prvi dio devedesetih godina, tijekom kojih je stradalo nekoliko desetaka tisuća ljudi, status regije koja se zemljopisno nalazi u Azerbajdžanu, ali je većinom naseljena Armencima, do danas nije riješen.

Ruska državna novinska agencija TASS objavila je u ponedjeljak da je ruski premijer Dmitri Medvedev u telefonskom razgovoru s armenskim premijerom Karapetjanom razgovarao o situaciji u Armeniji te da je Medvedev iskazao podršku 'prijateljskom armenskom narodu'. Dvojica premijera su razgovarala i o suradnji unutar Euroazijske ekonomske unije, organizacije koja je osnovana početkom 2015. i čije su članice Rusija, Armenija, Bjelorusija, Kazahstan i Kirgistan.

Foreign Policy je situaciju koja je dovela do prosvjeda u Armeniji sintetizirao na ovaj način: događaji su 'rezultat sustava koji se formirao kroz 20 godina, u kojem su se spojili biznis i politika i u kojem su mnogi kriminalci i veterani konflikta u Karabahu zauzeli lukrativne sektore ekonomije i nisu ih napustili. Tijekom tog razdoblja emigracija je postala sigurnosni ventil kroz koji su zemlju napuštali najbolji talenti jer u tom sustavu nisu mogli pronaći posao'.

Armenska poslovno-politička elita nadala se da će Sarkasjan ostati na čelu države, a pitanje je kako će se situacija dalje odvijati nakon njegove ostavke s obzirom na to da armenska opozicija nema neki poseban glas u političkom životu, niti je posebno organizirana. Ako se politički život Armenije nastavi u dosadašnjem smjeru, državom će i dalje dominirati probrana grupa utjecajnih političara, iako je miran odlazak Sarkasjana, u odnosu na nasilne prosvjede koji su obilježili njegov dolazak na predsjedničku poziciju, barem kakav-takav korak na bolje.