Naftni konzultant Jasminko Umićević za tportal je rekao kako niže cijene goriva gode državnom proračunu i cijelom gospodarstvu:

'Niže cijene goriva smanjuju troškove, iako ima i onih koji pišu da pad cijena goriva nije dobar za državni proračun. To nije točno, niže cijene goriva dobre su i za proračun jer mi imamo javni sektor koji je veliki potrošač; od ministarstva, policije, vojske i javnih poduzeća. S druge strane država će naplaćivati više drugih poreza. Imamo i jedan poremećaj u kojem država kroz trošarine na benzinu uzima oko 64 posto cijene ili pet kuna po litri, a europski je prosjek oko 50 posto; dakle pola ide državi, a pola prodavatelju.'

Konzultant Davor Štern objašnjava da niske cijene nafte ne znače i niske cijene derivata, benzina i dizela. Cijene tih goriva u usporedbi s naftom uvijek imaju vremenski odmak. 'Te dvije cijene nikad nisu iste jer derivati uvijek kaskaju za naftom. Kada je nafta jeftina, kao što je to danas, rafinerije povećavaju svoje marže kako bi nadoknadile gubitke iz razdoblja kada je nafta skupa. To je gotovo uvijek slučaj u vertikalno integriranim tvrtkama koje imaju proizvodnju i rafinerije', rekao je Štern za tportal.

Dodao je kako u srednjem roku ne očekuje rast cijena nafta jer proizvođači ne planiraju smanjiti obujam proizvodnje, a velike sile - SAD i Rusija koriste visoku proizvodnju kao geopolitičko oružje.

Što se tiče  utjecaja niskih cijena nafte na globalnoj razini, Umićević smatra da je za Europu velik problem to što se njezino gospodarstvo još nije stabiliziralo, a Kina je usporila rast. Sve to, uz proizvodnju nafte u SAD-u koja se u proteklih šest godina udvostručila, dovelo je do pada cijena. Naime, Saudijska Arabija, Alžir, Nigerija i Venecuela bili su najveći izvoznici nafte u SAD, no u međuvremenu nisu smanjivali proizvodnju, što je dovelo do situacije da dnevni višak proizvedene nafte iznosi oko pet milijuna barela.

Važni su faktori u aktualnoj priči i Irak, koji je udvostručio proizvodnju te Rusija koja nije smanjivala svoju visoku proizvodnju. Globalne rezerve uskladištene nafte sada su zbog toga na povijesno visokim razinama.

'Izgledno je da nitko neće smanjivati proizvodnju jer svima treba gotovina. Najveće proizvođače, dakle Saudijsku Arabiju, Iran, Irak, Oman i Kuvajt nafta u proizvodnji košta od osam do deset dolara. Neka polja u Saudijskoj Arabiji imaju trošak i od samo dva dolara. Ako padne cijena barela nafte na 20 dolara, kako prognoziraju američke investicijske banke Morgan Stanley i Goldman Sachs, proizvodnja u spomenutim zemljama i dalje će se isplatiti jer će marže i dalje iznositi oko sto posto', rekao je Umićević.

Što se proizvodnje u SAD-u tiče, ni ona neće padati iako joj cijena u proizvodnji iznosi od 60 do 70 dolara, jer se nafta uglavnom vadi frackingom (hidrauličko frakturiranje - postupak drobljenja stijene uz pomoć hidrauličke tekućine pod vrlo visokim tlakom).

'SAD neće smanjivati proizvodnju jer tako koči Rusiju. To je njihov geopolitički razlog. Oni neće smanjivati proizvodnju jer su dovoljno zaradili proteklih godina, banke ih financiraju, a više američkih naftnih kompanija krenulo je u inicijalne javne ponude dionica kako bi došle do gotovine za servisiranje kredita. Operativno stvaraju gubitke, ali imaju i velike rezerve i sakupljaju svjež novac. Neki će i bankrotirati. Lani je u SAD-u propalo 40 manjih naftnih kompanija. Napominjem da su neke od tih 'manjih' kompanije bile veće od Ine', dodaje.

Umićević podsjeća i na pravilo oko cijena nafte i kretanja globalnog rasta koje je prestalo vrijediti prije par godina. Ono je govorilo da ako se cijena nafte pomakne u bilo kojem smjeru za 10 dolara po barelu, to automatski stvara pad ili rast BDP-a od pola posto.

'Sada smo u situaciji da je cijena nafte pala za sedamdesetak dolara, a globalno gospodarstvo poraslo je samo za pola posto. Po logici starog pravila rasta BDP-a globalno gospodarstvo trebalo je rasti tri posto. To je uglavnom zbog toga što su najrazvijenije zemlje povećale energetsku efikasnost i smanjile ovisnost o nafti', rekao je.

S druge strane, jeftina nafta dobro dolazi gospodarstvima u razvoju poput Indije i Kine. To će kao negativnu posljedicu imati veće zagađenje okoliša, što vodi u novi apsurd jer se na nedavnom summitu u Parizu praktički cijeli svijet dogovorio da će u idućih dvadeset godina smanjiti emisije stakleničkih plinova na razine onih iz 90-ih godina prošlog stoljeća.