'Radim to iz čiste sebičnosti. Ako želite dobru i prosperitetnu tvrtku sa sretnim zaposlenicima, morate im omogućiti neke osnovne stvari - plaćene putne troškove, topli obrok, ali i lijep godišnji odmor. Morate im pomoći s onim što im malo jače zadire u obiteljski budžet. Tako ćete ih zadržati. Uz to ćete privući nove, pametnije ljude od vas. Tad se možete malo povući sa strane i reći - super, manje obaveza za mene', razlaže svoju poslovnu filozofiju 66-godišnji Sertić dok mu osmijeh poigrava u kutu usana.

Sakrili smo se u hlad ispijajući kavu na prostranoj hotelskoj terasi. Dok je kontinent prošli petak još uvijek bio okovan depresivnim sivilom, morska strana Velebita kupala se u suncu. Čak i bura, koja je taj dan puhala kod Senja, mirovala je u 40-ak kilometara udaljenom Jablancu.

Kako nam je objasnio naš domaćin, dio obale od Senja do Karlobaga kao da je malo više zaklonjen od vjetra. Tako da u Jablancu, koji je negdje na pola puta između ta dva grada, vrijeme često zna biti bolje nego što se to može čuti u meteorološkim izvještajima.

Iako ni tu bura nema milosti kad se ražesti. Za vrijeme zadnje nevere, kad je snijeg zatrpao ceste Like i Gorskog kotara, a Dalmacija bila odsječena od ostatka zemlje, u Jablancu je vjetar doslovno izuvao ljude iz cipela. S pročelja Sertićeva hotela iščupao je dijelove fasade, gotovo izbio prozore iz okvira te na pojedinim mjestima otrgnuo lim s krova.

'Sve će se to popraviti. Šteta nije velika. Vanjština hotela se ionako još treba ušminkati', mirno razlaže Sertić.

Hotel Ablana s 26 soba kupio je prije dvije godine. Izgrađen je u drugoj polovici 90-ih i radio je sve do 2010., kada je ostavljen na milost i nemilost vandalima i vremenu. Pretvorio se u ruglo mjesta, hotel duhova, pridruživši se nizu napuštenih turističkih objekata na našoj obali koji propadaju u tišini.

'Bio je u strašnom stanju. Jednostavno raznesen. Zarastao je u korov i u njemu su živjele divlje životinje, a sobe su bile toalet za sve one koji su se kupali na obližnjoj plaži. Baš je bio fuj! Ali u Americi vas nauče da se i to 'fuj' može pretvoriti u nešto dobro. Sve se može popraviti, osim lokacije. Kad je nešto na izvrsnoj lokaciji, onda ima smisla da si čovjek da truda', pojašnjava Sertić.

Američkoj poduzetničkoj mudrosti naučio se u zadnjih 40 godina života i rada preko Bare. Još kao mladić Sertić se iz rodnog Siska sredinom 80-ih preselio u SAD. Zaposlio se u Silicijskoj dolini te 1994. osnovao tvrtku Applied Ceramics. Glavni biznis mu je proizvodnja komponenti za industriju čipova, a klijenti su mu najveći svjetski proizvođači, poput Intela, Samsunga, Philipsa i tajvanskog TSMC-a.

Isti pogon otvorio je 2008. u Sisku, i to u zgradi instituta bivše Željezare. Tri godine nakon toga pokrenuo je međunarodnu kulinarsku akademiju Kul In, a 2014. i Pisak, prvi poduzetnički inkubator u Hrvatskoj nastao na privatnu inicijativu. Sertić tu nije stao, već je 2018. krenuo s proizvodnjom solarnih modula u tvrtki Sunceco. Više o njegovu liku i djelu mogli ste saznati u intervjuu objavljenom na tportalu prije dvije godine.

U Hrvatskoj Sertić zapošljava oko 200 ljudi. S mišlju na njih, ali i u želji da polaznicima svoje kulinarske škole osigura praksu i tijekom ljeta, dao se u potragu za hotelom ili odmaralištem na moru.

'Posljednjih godina sredili bismo aranžmane našim radnicima za ljetovanje u Karlobagu ili u Povljani na Pagu. Platili bismo im, a oni bi se sami rasporedili kad će tko ići na more. S druge strane, kulinarski institut raste sve više i dolaze nam ljudi iz cijelog svijeta. Imali smo učestale upite organiziramo li nešto ljeti na Jadranu. Zbog toga smo odlučili kupiti neki objekt da bismo bili svoji na svome', kaže Sertić.

Jedini uvjet u traženju dobre lokacije bio je da ona ne bude daleko od Siska. Zbog toga su se Sertić i njegovi ljudi fokusirali na Kvarner i okolicu. Pregledali su gotovo sve što se nudi od Rijeke do Paga: motel Panoramu na ulazu u Rijeku, turističko naselje Plovile kod Novog Vinodolskog, odmaralište u Jadranovu, turističko naselje Kalić kod Senja…

'Gledali smo zgrade koje su na lijepoj lokaciji, a kojima užasno nedostaje kapitala da bi se vratile u funkciju. Sve vam to skupa grozno izgleda. Svi ti hoteli i odmarališta su užasno devastirani. Čovjeku bude žao', kaže Sertić.

Na kraju, kako to obično bude u životu, slučajnost je odigrala presudnu ulogu. Dok je bio kod prijatelja na Rabu, supruga Marina predložila mu je da posjete jedan od najljepših zaljeva na Jadranu – Zavratnicu. Uzak i dugačak, okružen liticama visokim 100 metara, zaljev je na glasu kao jedini hrvatski fjord iako geološki gledano to nije. Osim brodom, zaljev se može posjetiti uređenom stazom koja kreće iz Jablanca.

'Tad sam prvi put vidio hotel Ablanu. Oduševila me njegova pozicija na litici iznad mora, a svidio mi se i Jablanac. Na internetu smo pronašli oglase o prodaji i brzo došli u kontakt s vlasnikom, što je tad bila Hrvatska poštanska banka. Nakon toga je sve išlo manje-više glatko', prisjeća se Sertić.

Priznajemo, i nas je šarmiralo maleno mjesto podno Velebita. Danas uspavano i zaboravljeno, u davnini je bilo živo lokalno trgovačko središte. Na važnosti mu je davala cesta koja od Jablanca preko prijevoja Veliki Alan, na nekih 1400 metara nadmorske visine, vodi sve do središta Like. Zbog toga je bio privlačan planinarima i zaljubljenicima u prirodu, pa ne čudi to što je ondje smješten i planinarski dom, a ako je vjerovati upućenima, nalazi se na najnižoj nadmorskoj visini na svijetu.

Na svom vrhuncu, početkom prošlog stoljeća, mjesto je imalo više od tisuću stanovnika, a danas ih je u njemu prijavljeno svega 53.

U Jablanac je sve do 2012. uplovljavao trajekt s Raba, da bi njegovim premještanjem u obližnju Stinicu mjesto potonulo u još dublju letargiju. Ponajviše zbog toga zaobišao ga je bauk masovnog turizma.

Njegov potencijal prije desetak godina privukao je inozemnog investitora, Talijana Riccarda Mazzucchellija, bivšeg muža Ivane Trump. Poznat kao velik zaljubljenik u Hrvatsku, Mazzucchelli je uz još neke investicije u Lijepoj Našoj kupio nekoliko nekretnina u Jablancu. Tako je planirao napuštenu staru školu pretvoriti u luksuzni hotel, ali zaustavila ga je smrt. Pokopan je prije šest godina na mjesnom groblju, na kojem si je kupio mjesto u prvom redu do mora.

Sertić zasad ne planira širiti svoj nekretninski portfelj u Jablancu. Usredotočen je na završetak uređenja hotela, na što je dosad potrošio gotovo tri milijuna eura. Zadržao je izvorni izgled zgrade, za koju kaže da je vrhunski projektirana, a unutra je sve obnovio.

'Prošle godine uredili smo sve sobe. Postavili smo sve nove instalacije za vodu, struju, plin i kanalizaciju. Napravili smo novu kuhinju i opremili je vrhunskim uređajima, što nam je izuzetno važno zbog polaznika naše kulinarske škole. U hotel trebamo još ugraditi lift. Izvana radimo na hortikulturi. U tijeku je postavljanje solarnih panela na krov. Već prošle godine imali smo prve goste, naše zaposlenike, a od Uskrsa kreće nam nova sezona', kaže Sertić.

Posebno ga veseli to što će u uglu hotelske terase, s koje puca pogled na Velebitski kanal i susjedni Rab, postaviti roštilj. U nedoumici je samo kako da iskoristi posebnost svog hotela – srednjovjekovnu kulu. Ostala je kao jedini podsjetnik na staro naselje Ablana iz 13. stoljeća, po kojem je hotel i dobio ime. Kula je izvana u dobrom stanju, a iznutra je šuplja, bez ikakvog sadržaja. Nama se čini idealna za uređenje manje galerije ili muzejskog prostora.

Dok razgovaramo, s gradske plaže Banje, ispod hotela, dopire buka bagera. Lokalne vlasti uložile su više od milijun kuna u njezinu obnovu. Za Sertića je to odlična vijest jer će i njegovi Siščani ovo ljeto imati više mjesta za kupanje.

Američko-hrvatski poduzetnik ima dobre odnose s Jablančanima. Svjestan je on toga da u tako malim mjestima nikad nije lako dobiti stopostotnu podršku, osobito kad ste došljak.

'Velika većina je prijazna i od pomoći. Početkom rujna organizirali smo čišćenje mora. Došli su naši ronioci iz Siska i u dva dana napunili su dva kontejnera smeća. Brzo su nam se pridružili i mještani jer su vidjeli da je to akcija za njih. Kad se radi nešto pozitivno za sve, ljudi uvijek dobro reagiraju', ističe Sertić.

Možda mu u tom bratimljenju s Jablančanima pomaže i njegovo prezime porijeklom iz tog kraja. Sertići vuku korijenje iz ličkog Brinja, a nekoliko njih bili su senjski kapetani u vrijeme Vojne krajine i rata s Osmanlijama.

'Mnogi, kad čuju moje prezime, kažu: Pa ti si naš!' smije se biznismen Sertić.

Teška srca govorimo našem domaćinu da nam je vrijeme za povratak na kontinent. Sunce je dobrano pripeklo. Za one hrabrije možda i dovoljno za otvaranje sezone kupanja u ožujku. Na odlasku pitamo Sertića smatra li da će njegovo uskrsnuće 'odmarališta za radnike' – što je u vrijeme socijalizma bila uobičajena stvar za sve velike tvrtke – prihvatiti još koja domaća kompanija.

'Nema to veze sa socijalizmom. Kad ljudima činite dobro, oni vam to desetostruko vrate. Mislim da je zadatak poslodavca da organizira ugodan i skladan život za sve one koji su uključeni u poslovanje firme. Tada vam ljudi neće odlaziti u Irsku ili Njemačku. I u Americi imamo kuću za odmor za naše radnike na jezeru Tahoe, na tri sata od San Francisca. Radnik nije plaćen samo da pati, već se na poslu na kojem provodi možda i više vremena nego s obitelji mora osjećati sretno', pojasnio nam još jednom američko-hrvatski poduzetnik.

Što na to reći osim: Iz vaših usta, mister Sertić, u uši hrvatskih poslodavaca!