U studenom prošle godine Radiochirurgiju su posjetili kirurzi iz najprestižnijih svjetskih bolnica, između ostalih iz njemačkog Heidelberga, američkog Dallasa, izraelskog Tel Aviva i švicarskog Basela.

Došli su čuti i vidjeti kako se njihovi hrvatski kolege kombiniranjem klasične kirurgije i radiokirurgije bore s nekim od najopakijih tipova karcinoma.

Radiokirurgija je relativno nova grana medicine, stara 30-ak godina, razvijena najprije za liječenje tumora u mozgu. Danas se koristi za tretman karcinoma gotovo svuda u tijelu.

Iako u nazivu ima riječ 'kirurgija', radiokirurgija ne koristi skalpel. Umjesto toga, karcinom se milimetarski precizno gađa fokusiranom radioaktivnom zrakom i uništava. Pacijent nakon operacije nema šavova, vanjsko tkivo mu se ne oštećuje i ne mora ležati u bolnici.

Radiokirurgija se u Hrvatskoj koristi već 15 godina i to u KBC-u Zagreb, u kojem neurokirurzi uz pomoć tzv. gama noža operiraju metastaze na mozgu. Schwarz je sa svojim timom tu tehniku prvi u jugoistočnoj Europi počeo koristiti za liječenje tumora i metastaza i na drugim organima, poput pluća, prostate, jetre ili gušterače. U tome su toliko uspješni da u Svetu Nedelju danas hodočaste najbolji svjetski kirurzi.

Sa Schwarzom smo se susreli početkom tjedna. Iako se na prvu čini kao zatvoren i ozbiljan čovjek, ovaj rođeni Sarajlija brzo vas osvoji jednostavnošću prožetom britkim humorom. Odvojio je za nas gotovo dva sata, zdušno i otvoreno odgovarajući na sva pitanja.

Razgovor smo vodili u sali u kojoj se svako jutro održava konzilij liječnika Radiochirurgije. Prostorijom dominira velik okrugli stol.

Doktore, ovo me podsjeća na okrugli stol kralja Artura. Je li to slučajno ili stolom šaljete neku poruku?

(smijeh) Nije slučajno. Za ovim stolom svi smo jednaki, a ja sam kao ravnatelj samo prvi među jednakima. Važno mi je zajedništvo. Ovdje svako jutro sjedne nas 25, onkolozi, radiolozi, kirurzi, anesteziolozi i fizičari, i raspravljamo o svakom slučaju pojedinačno. Tijekom pandemije, kad je javni sustav bio pod pritiskom zbog covida, otvorili smo mogućnost da pacijenti kod nas mogu besplatno dobiti drugo mišljenje o svom slučaju. Gotovo trećinu našeg radnog vremena provedemo vijećajući u ovoj sobi.

Govorite mi da vam svi koji boluju od karcinoma u Hrvatskoj mogu poslati svoju liječničku dokumentaciju i vi ćete im besplatno dati svoje mišljenje?

Tako je. Dobit će odgovor u roku od 48 sati. Predložit ćemo im tip liječenja ili, ako se nešto može uraditi kod nas, pozvat ćemo ih. To je naš doprinos u nacionalnoj borbi protiv karcinoma.

Bune li se zbog toga vaši kolege? Imaju svoje pacijente koji čekaju, a moraju se baviti nekim drugim slučajevima.

Ne bune se. Gledajte, svi mi jako volimo svoj posao. Nama je najveće zadovoljstvo ako možemo pomoći čovjeku. Zato smo i odabrali poziv liječnika.

U klinici ste okupili neka od najvećih imena domaće kirurgije, kao što su Josip Paladino, Igor Nikolić i Leonardo Patrlj. Čime ste ih privukli? Prilikom da rade s vrhunskom tehnologijom ili visokim plaćama?

Nećete mi možda vjerovati, ali prvenstveni motiv im je struka. Naravno da im morate osigurati dobre plaće i mi smo ponosni na to što su naši doktori plaćeni na nivou Europske unije. To znači da ne izvlačimo novac, već ulažemo u naše ljude.

Sve su to vrhunski stručnjaci. Imate li na konzilijima problem ega? Što ako se ne možete dogovoriti, je li vaša zadnja?

Nije, niti ja imam najveću plaću (smijeh). Oni su tu jer je svatko od njih bolji od mene u nečemu. Moja nije nikad zadnja. To pravo nisam nikad iskoristio. Možda sam i mogao, ali onda bih se jako loše osjećao. S tim da je naše pravilo da se sve odluke moraju jednoglasno donositi. Što se tiče ega, a moj je najveći (smijeh), kad ste na poslu - on se sprema u ladicu.

Pripremajući se za razgovor s vama, pročitao sam podatak da Hrvatska po smrtnosti od raka drži drugo mjesto na listi zemalja EU-a. To je strašno! Zbog čega smo toliko loši?

Kad ljudi konačno shvate da im je zdravlje najveći kapital, stvari će se promijeniti. Sad ih premalo ide na preventivne preglede. Karcinom može biti najlakša i najteža bolest. Ako se na vrijeme otkrije, lako se i brzo liječi. Imamo preventivne programe koje provodi država za rano otkivanje karcinoma dojke, pluća, kolorektalnih karcinoma. Ti programi su odlični, ali je problem to što ih ljudi ne koriste. Evo, pogledajte sebe. Kad ste zadnji put bili na preventivnom pregledu?

Uzdam se u to što ne pušim, u obitelji nije bilo tumora…

Kad čovjek prođe neke godine, morao bi ići na pregled. To bi vam bilo pametno.

Idete li vi na preglede?

Obavezno. Svi u bolnici idemo na kontrolu. To je odgovorno ponašanje.

Je li vas strah karcinoma?

Naravno da se bojim. Znate kako se kaže, ono čime se bavite - obično vas i ubije.

Naoružali ste se najmodernijom opremom za borbu protiv karcinoma. Koliko ste dosad uložili u Radiochirurgiju?

Ljudi su važni, a ne tehnologija. Imamo oko 90 stalno zaposlenih i desetak vanjskih suradnika. U tehnologiju smo od početka rada klinike dosad investirali preko 30 milijuna eura. Dio toga smo kupili preko fondova EU-a, a većinu preko kredita koje uredno servisiramo. Uložili smo i značajan dio vlastitih sredstava. Najponosniji smo na to što smo uspjeli integrirati sve te mašine i različite tipove kirurgije.

Privatne klinike su inače dosta skupe. Mogu li se kod vas liječiti ljudi slabijeg imovinskog stanja?

Određene operacije jesu skuplje, ali mi, za razliku od javne bolnice, imamo puno veće troškove. Sve sami plaćamo. Ne osigurava nam netko drugi opremu niti se brine o infrastrukturi. Kad to uzmete u obzir, cijene su fer. Imamo ugovor s HZZO-om za dio radioloških zahvata i tu kvotu ispunimo. Godišnje je to od 800 do 1000 pacijenata. Kad to potrošimo, isto kao i druge klinike, pitamo je li HZZO voljan poslati ih još. Oni to obično prihvate pa broj naraste do 1200 - 1300 pacijenata.

Imate li liste čekanja?

Kod nas se čeka do mjesec dana. Nastojimo to smanjiti. Radimo brzinom i kapacitetom koji možemo fizički stići.

Koliko imate pacijenata godišnje?

Preko 10.000, a od toga je oko 2000 operativnih zahvata, što radiokirurških, što klasičnih. Nisu to veliki brojevi s obzirom na velik broj novootkrivenih karcinoma u Hrvatskoj godišnje. Radimo i na međunarodnom tržištu. Imamo dosta pacijenata iz BiH, Srbije, Slovenije, Sjeverne Makedonije, Kosova… Dolaze nam i ljudi iz zapadne Europe.

Koliko ste vi u operacijskoj sali?

Jedan do dva puta tjedno. Nema onog klasičnog - sad sam ja ravnatelj pa neću više operirati. Kao što sam rekao, ja sam samo prvi među jednakima. Volim operirati. Prvenstveno sam kirurg, a onda sve ostalo.

Ljute li vas pacijenti koji dođu s uznapredovalim rakom, a sve je moglo biti bolje da su otišli ranije na pregled?

Ne, nikad. To su ljudi koji prije svega trebaju vašu empatiju. Životi su im ugroženi. Ako nemate empatiju prema pacijentu, onda bolje da se ne bavite ovim poslom. Morate se staviti u njihovu kožu. Dođe vam čovjek s određenim stadijem bolesti i pokušate napraviti sve. S pacijentima zajednički prolazimo i dobro i loše. Ljudi vam umiru, a onda umre i dio vas… Težak je to i odgovoran posao.

Kako se nosite s tim kad vam pacijent umre?

Uvijek teško… Ujutro se morate dignuti i vratiti u borbu. To je asketski način života.

Osjećate li se nekad kao da jurišate na vjetrenjače? Za tumor nema lijeka.

Pokušavamo oboljenje od karcinoma pretvoriti u kroničnu bolest. Nije isto ako pacijent živi godinu ili pet, deset godina. Kombinacijom klasične kirurgije, kemoterapije i radiokirurgije idemo prema kronicitetu. To je u ovom trenutku najviše što možemo pružiti pacijentima. Nitko sretniji od nas ako se pronađe neka tabletica koja će izliječiti tumor, a da se mi bavimo samo estetskom kirurgijom (smijeh).

Ako se ne varam, ima više od 20 vrsta karcinoma. U Radiochirurgiji se borite sa svima njima. Gdje imate najveće uspjehe?

Najveće pomake napravili smo u liječenju karcinoma pankreasa, odnosno gušterače. To je najteži tip tumora i ima jaku nisku stopu preživljavanja. U posljednjih pet godina liječili smo karcinom gušterače kod 340 pacijenata. Njih 120 imalo je dijagnosticiran neoperabilan lokalno uznapredovali oblik. Stopa preživljavanja kod 50 najtežih pacijenata bila je duža od dvije godine, a njih 13 posto živjelo je čak duže od četiri godine. Prema dostupnim podacima, to je trenutno najduža stopa preživljavanja od ovog oblika karcinoma na svijetu.

Sjećate li se vaše prve operacije u karijeri?

Naravno. Operirao sam preponsku kilu. Imao sam na početku tremu, tako da je malo duže trajalo, ali je na kraju sve bilo dobro. U kirurgiji imate dugačku liniju učenja koju svi moraju proći. Naprimjer, za kilu morate najmanje 30 puta asistirati, zatim 30 do 40 puta operirati uz nadzor, i tek nakon 80 do 100 operacija možete raditi potpuno samostalno. To su vam dvije, tri godine samo za jedan tip operativnog zahvata. Naravno, uz to radite druge tipove i tako idete na sve složenije i složenije operacije. Ali ono što je najvažnije u medicini je indikacija. Znači, što i kako ćete raditi, koja vam je strategija. Sve vam to dolazi iskustvom.

Tko vas je zarazio medicinom?

To vam je obiteljska priča. Ja sam jedan u nizu doktora. Moja kći isto studira medicinu i ona će biti treća generacija liječnika.

Znači, otac i majka su vam bili liječnici?

Ne. Jedna tetka i oba tetka su bili doktori, kirurzi, radiolozi i internisti. Preko njih sam se zarazio. Moj pokojni otac bio je inženjer strojarstva, a majka inženjerka kemije.

Onda ste od oca naslijedili ljubav prema tehnologiji. Doktorirali ste na temi primjene visoke tehnologije u medicini.

Moguće. Primjena visoke tehnologije u kirurgiji uvijek mi je bila izazov. Može se reći da sam svoju doktorsku disertaciju doživio u praksi, što nije tako čest slučaj. Tehnologija je donijela revoluciju u medicinu. Prije godinu i pol za 10 milijuna eura, uz pomoć fonda EU-a, kupili smo prvi u Europi najnoviju generaciju uređaja CyberKnife S7 s umjetnom inteligencijom. To vam je sustav koji locira stanice tumora u tijelu, čak i ako se organ pomiče tijekom postupka, i precizno ih uništava visokom dozom zračenja bez oštećenja vanjskog tkiva. Uz to, uređaj ima mogućnost učenja. Prikuplja podatke tijekom svakog postupka i postaje sve bolji i bolji. Zatim smo nedavno dobili novu magnetnu rezonancu, posebno koncipiranu za onkološke pacijente. Imamo takve savršene slike karcinoma da je to strašno. Sad vidimo neke stvari koje prije nismo mogli ni zamisliti. Posebno je to uzbuđenje dok razmišljate kako svu tu tehnologiju možete iskoristiti.

Kad vam je pala na pamet ideja da osnujete Radiochirurgiju? Što vas je potaklo?

Prije nekih 20 godina bio sam na kongresu na kojem su kolege s američkog Stanforda prikazali tu novu tehnologiju. Nisam mogao vjerovati da to postoji. Prije ste morali fizički doći do tumora, otvoriti tijelo i skalpelom napraviti zahvat. A oni su prezentirali prvi model CyberKnifea koji uništava karcinom ubrzanim elektronima, fotonima. Sličnu tehnologiju, gama nož, već su koristili neurokirurzi. Kod nas je pionir u tome bio doktor Paladino. Mozak je za to pogodan jer je fiksan, ne pomiče se kao ostali organi. Priča s fotonožem preselila se i na druge organe. Naprimjer, prostata se miče dva, tri centimetra u svim smjerovima dok dišete. To je pokretna meta. Morate biti precizni da nađete i uništite metastaze. Zato je ta tehnologija - vau!

A kad ste odlučili da ćete raditi to u Hrvatskoj?

Već tad, prije 20 godina.

Niste pomislili - vau, idem se preseliti u Ameriku?

Ma ne... Da sam želio otići, otišao bih. U Hrvatskoj se može napraviti puno toga, samo projekt treba biti kvalitetan. Treba vam vremena, ali se može.

Opet, trebalo je 14 godina da ta vaša ideja zaživi u praksi i da osnujete Radiochirurgiju.

Treba barem 10 godina da se neka nova tehnologija potvrdi i da se vidi je li to baš onako kako tvrde Amerikanci. Pratio sam i proučavao. Slao sam svoje pacijente u Njemačku i Italiju na te zahvate. U to vrijeme radio sam u bolnici Sv. Duh. Zatim sam na godinu dana otišao u inozemstvo vidjeti tehnologiju, čuti iskustva. Moram sam se sam uvjeriti da je to baš tako.

Kad ste se osjetili dovoljno spremnim da krenete sami?

Kad sam vidio da se kod nas ništa ne događa, ne mijenja. Ok, idem ja sam nešto promijeniti. Preuzmete rizik i skočite niz liticu. I kad skočite, sve je lakše, što će biti, bit će. Doslovno je tako (smijeh).

Osnovali ste Radiochirurgiju s partnerima Matom Ćatićem i Miroslavom Kovačićem. Kako ste to financirali?

HAMAG BICRO dao nam je garanciju za dio projekta, a Unicredit Leasing kreditnu liniju za opremu. Da nije bilo toga, mi ovo nikad ne bismo napravili. Svu svoju imovinu stavili smo pod hipoteke.

Imali ste puno povjerenje vaših partnera iako oni nisu medicinari?

Naravno. Znamo se dug niz godina. Puno smo razgovarali o svemu.

Koji ste si cilj postavili?

Jedini cilj nam je uništiti tumor, bilo kad, bilo gdje, u bilo kojem obliku.

Sad zvučite kao Winston Churchill koji je rekao da će se protiv nacista boriti u šumama, na poljima, na plažama…

(smijeh) Upravo tako. Cilj nam je uništiti tumor bilo kojim sredstvom. Tehnologija se razvija, samo je treba pratiti. Treba ulagati u ljude i educirati ih. Neki dan sam rekao da objavljujem rat karcinomu. Pozvao sam sve na suradnju. Moramo se svi udružiti. Dosta je priča o tome tko je pametniji, tko je jači, a tko ljepši. Karcinom je općedruštveni problem, kuga 21. stoljeća. Kad se čovjek razboli od tumora, bolesna je i njegova obitelj. Taj problem moramo riješiti unutar Hrvatske. Neće nam u tome pomoći ni Nijemci, ni Amerikanci, ni Talijani.

Imamo li za to znanja i kapaciteta?

Hrvatska ima odlične doktore, ali oni su preopterećeni. Trebaju nam novi mladi liječnici. Edukacija je najvažnija. Jednu državu možete uništiti bombama, raketama, ali je možete dokrajčiti i lošim obrazovanjem. Moramo imati vlastite doktore. Samo moramo dati ljudima priliku, motivirati ih i stimulirati da ostanu u Hrvatskoj. Radiochirurgia je samo mala karika u svemu tome. Skoro smo statistička pogreška koja pokušava reći - ovo što radimo je dobro, to treba preslikati dalje.

Može li se vaš način rada preslikati u neku našu javnu bolnicu?

Trenutno, kakva je sad situacija, teško. To je sasvim drugi koncept rada. Ne bih previše o tome jer ulazimo u zdravstvenu politiku.

Oprezni ste u kritici našeg zdravstva.

Kako ću ja kritizirati svoje kolege koji imaju 100 pacijenata dnevno? Njih treba razumjeti. Treba razumjeti te inženjere, tehničare i sestre koji rade 20 magneta dnevno. Ovdje radimo pet magneta na dan jer više od toga ne ide. Kad bi mi netko rekao da moram raditi 20 magneta, ja bih stavio ključ u bravu. Morate shvatiti te ljude. Oni rade izvan svih granica.

U svojoj klinici imate najmoderniju tehnologiju i vrhunske liječnike. Čime niste zadovoljni? Gdje možete još bolje?

Možda ću vam zazvučati pretenciozno, ali nisam još zadovoljan time kako uništavamo pojedine karcinome. U liječenju nekih tipova došli smo do 95-98 posto. Ali uvijek ostane tih pet ili šest posto koje ne uspijevate pobijediti. Sad težimo dostići tih zadnjih pet posto. Pitanje je hoćemo li to ikad postići. To je taj drive koji nas tjera dalje.

Otkud ta opsesija tumorima? Jeste li vi imali nekog u obitelji tko je bolovao od karcinoma?

Ne, moji umiru od srčanih bolesti. Ja ću sigurno završiti s nekim masivnim infarktom (smijeh). Samo želim pomoći svojim pacijentima. Ovo što mi radimo je životni poziv, a ne zanimanje.

Koliko vremena provodite na poslu?

Od osam ujutro do osam navečer. Svaki dan. Vikendom ne radim.

Što vam je ispušni ventil?

Hrana! Zato jesam malo okrugliji (smijeh). Stres rješavam hranom, što naravno nije dobro. Sad pokušavam dovesti to u red pod paskom liječnika. Između ostalog, natjerali su me da se bavim nordijskim hodanjem.

Ako volite hranu, rekao bih da vas vesele male stvari.

Baš tako. To me naučio rat. U ratu sam ostao bez svega. Izgubio sam svoj dom, svoju ulicu, svoj grad Sarajevo. Otišao sam u izbjeglištvo. Šest godina živio sam u samostanu i radio kao ratni kirurg u ratnoj bolnici Vareš i u bolnici Dr. fra Mato Nikolić u Novoj Biloj. Operirao sam od jutra do navečer. Onda shvatite da nisu bitne velike stvari. Radujete se ručku, dobroj knjizi, piću s prijateljima… Ja sam svoje strahove ostavio u ratu. Shvatite da se sve može, ako hoćete. I da je sreća u malim stvarima.

Sigurno vam pacijenti donose svašta. Čokolade, kolače, pršute… Kako se nosite s tim? Ima li toga kod privatnika?

Uvijek imate toga. Naš je narod takav. Ne donose oni to vama da bi vas podmitili, već zahvalili. Ne možete to izbiti iz ljudi, iako pokušavate. Jednostavno je naš mentalitet takav. Često nam donose hranu i piće koje su sami napravili ili uzgojili. 'Doktore, ja pekao rakiju, ajde probajte. Doktore, ovo su vam moje kobasice.' Kako da to odbijete, a da ih ne uvrijedite? Morate biti životni. Ne smijete biti kruti.

Je li vam se nekad dogodilo da vam netko priđe i traži pomoć, a možda i ne može platiti operaciju?

Prije nekih šest i pol godina ušao sam u čekaonicu. U njoj je s ostalim pacijentima bila mala djevojčica s ocem. Otrgnula se tati iz ruku, uhvatila me za nogu i rekla: 'Vi meni možete pomoći.' U tom sam se trenutku skroz urušio. Došao sam na konzilij i predložio da za svu djecu kojoj su potrebni radiokirurški zahvati radimo besplatno. Jednoglasno je prihvaćeno. Od tada to radimo u suradnji s dječjom bolnicom u Klaićevoj. Mogli smo reći da je to loša poslovna odluka i da nas se to ne tiče. Nismo… Morate prije svega biti čovjek.