'Ni na kraj pameti mi nije bilo da ću raditi sa svinjama', vrti Dimitrije Simonović film do 2014. godine, kada je s prijateljima krenuo put Kijeva, u kojem je tada živio i nogomet igrao njihov prijatelj iz školske klupe i s nogometnog travnjaka NK Jedinstvo iz Donjeg Miholjca, hrvatski nogometni reprezentativac Domagoj Vida.

Vatreni ih je tada 'pogurao' misleći da će uložiti novac u kafić, a ne u svinje. Posao se raširio, buja, a na pragu prve jubilarne desetoljetke imaju 1350 svinja i sto grla stoke. I to ne bilo kakve, nego one autohtone, rijetke pasmine: crne slavonske svinje i slavonsko-srijemskog podolca.

S obzirom na afričku svinjsku kugu, koja je poharala Vukovarsko-srijemsku županiju, dolazimo samo do ulaza na rasplodnu farmu svinja, odakle je cijela priča 'Sina ravnice' i krenula, u Cret Viljevski. Dalje se ne smije.

'Kako se nosite sa zarazom koja bukti u dijelu Slavonije', pitamo Simonovića koji s bratom Draganom i prijateljem Lukom Mandićem vodi cijeli posao, a jednom tjedno putem Zooma o planovima, proizvodnji, investicijama i svemu važnom oko posla razgovaraju s Vidom.

'Prodaja nam je još bolje krenula. Cijene divljaju jer nema robe na tržištu. Svinja je sve manje. Svaki dan sve više zovu', kratko nam odgovara s farme na kojoj crne slavonske svinje slobodno hodaju ograđenim pašnjakom. Ondje su i radovi u punom jeku. Podiže se dodatna zaštita.

'Orijentirani smo ovog trenutka više na sprječavanje širenja zaraze i podizanje standarda higijene, a uvodimo još rigoroznije uvjete', opisuje nam situaciju.

'Kuga je opasna za svinje. Kod nas na farmama one su zdrave. Na farmi u Ivanovu uz svinje smo uveli i goveda. Kupili smo ih i širimo proizvodnju jer - ne daj Bože da se nešto dogodi. Ne može ti nitko naplatiti i nadoknaditi ono što si radio sa životinjama posljednjih deset godina', jasan je Simonović.

Kaže, svakodnevno ih zovu farmeri s područja Vukovarsko-srijemske županije. Već se najavljuju i bilježe za nazimice za godinu dana, kada im isteknu zabrane.

'Prije su se svinje mogle držati u svakoj šupi, ali u Europi ne može biti tako. Sve je propisano i regulirano. Uvjeta se moraš strogo pridržavati. Bolest se po Europi širila među populacijom divljih svinja, a kod nas, u Hrvatskoj, na farmama. Problem je definitivno nastao zbog ljudskog nemara', govori ovaj građevinar po struci s diplomom. Pet godina radio je u građevinskom sektoru, a onda je došao prijelomni trenutak, u kojem su morali odlučiti u kojem će smjeru krenuti s poljoprivrednim biznisom što se počeo razvijati. Hoće li ostati na razinama hobija ili će se uhvatiti u koštac i ozbiljno nastaviti dalje. I - prelomili su.

Prije dva mjeseca kupili su cijelo stado crne slavonske svinje od Belja.

'Došao je trenutak u kojem im je postao prevelik rizik držati svinje na otvorenom, a core biznis im je bijela svinja. Od njih smo kupili oko 1000 komada, zbog toga smo uzeli još jednu farmu, u Ivanovu, i tamo ih zatvorili. Kuga je već tada divljala, sada je u stagnaciji', kaže.

Orijentirani isključivo na gotovo zaboravljene pasmine stoke, uz svinje, na farme su uveli i podolca. Na stanju, kaže Dimitrije, imaju sada 43 ženke. Obrađuju za svoje potrebe i 140 hektara zemlje. Dalje se, napominje, ne bi širili.

'Sve što proizvedemo na polju koristimo kao hranu, isključivo za vlastite potrebe. Trošimo oko dvije do tri tone dnevno, ovisno o rasplodu svinja. U mjesecu ih je oko četiri ciklusa', sada već vješto barata potrebnim znanjem o uzgoju svinja Simonović te je do prije nekoliko mjeseci s prijateljima čistio farme, hranio svinje, vodio evidencije....

U potrazi za kadrom

'Sad nas je osmero zaposlenih. Dvoje je u preradi, ali i dalje sjedam na traktor kada je sjetva. Za ratarski dio zadužen je brat Dragan dok je Luka glavni za preradu', objašnjava raspored poslova i odgovornosti.

Tim planiraju proširiti i u potrazi su za novim, stručnim kadrom. Plan im je imati oko 20 zaposlenih. Proizvode trenutno plasiraju u restorane, najviše u Slavoniji i Baranji. Dio suhomesnatog programa završava im u Austriji i Njemačkoj, a započinju i pregovore sa Slovencima.

'Radimo s pršutanom Žito grupe u Čepinu. Imamo i vlastitu preradu, godišnje izbacimo oko 200 komada, do tri tone kulena i do šest tona slanine. No kako farma raste, povećavaju nam se kapaciteti. Prema europskim fondovima aplicirali smo za novi objekt prerade namijenjen i za goveda koja smo uvrstili u proizvodnju', opisuje korak po korak Simonović.

Proizvodnja suhomesnatih proizvoda vrti im se na oko 15 posto, jer je 'Sin ravnice' orijentiran najvećim dijelom, 85 do 90 posto, na proizvodnju svježeg mesa za restorane.

Domagoj Vida

'A koliko vam pomaže to što radite s Domagojem Vidom?' zanima nas.

'Pomoglo nam je dosta, a s druge strane, svi od nas imaju velika očekivanja. Koliko imaš plusova, tolike su ti i obaveze. A sada još i ta afrička svinjska kuga. Da se ovdje pojavila, njega bi prvog prozvali. Ako gledamo tržište, otvorila su nam se neka vrata zbog toga. No ako ti ih jednom otvore, a iznevjeriš ih, doneseš nekvalitetan proizvod, neće te opet zvati, ma da si i Cristiano Ronaldo, a ne Domagoj Vida', jasan je što se toga tiče Simonović.

Tržište možeš osvojiti, napominje, samo ako imaš kvalitetan proizvod.

'A mi smo krenuli od nule, od nula hektara, nula svinja i sada smo došli na ovu razinu. Nije tada bilo ni fondova koji bi nas pratili. Domagoj je 90 posto financirao sve. Prošle godine prihodi su nam bili veći za 250 posto, a ove će biti još veći. Stalno ulažemo u proizvodnju, povećavamo broj zaposlenih i kapacitete. Radili smo određene analize kako bi se taj proces ubrzao pa da se krene s povratom uloženog novca', tumači nam Simonović, dodajući da su četvorica prijatelja s početka ove priče suvlasnici u tvrtki. Dok je Vida većinski vlasnik s 85 posto udjela, Mandić i brat Dragan imaju svaki po 2,5 posto, a Simonović 10 posto.