Ako se bavite tiskanjem novca, jedno od većih moralnih iskušenja svakako može biti želja da, onako usput, otisnete nekoliko novčanica i za vlastitu upotrebu, barem za nekakav malo luksuzniji godišnji odmor. No takav bi se potez vrlo vjerojatno prije ili kasnije razotkrio i reputacija vaše kompanije bila bi uništena. A to nije baš uputno, posebno ako se istim poslom namjeravate baviti i više od 150 godina.

Dvije najveće svjetske privatne kompanije koje se bave tiskanjem novčanica i drugih visokokvalitetnih tiskanica očito su odoljele tom izazovu.

Britanska tvrtka De La Rue osnovana je još 1821. godine. Osnivač, Thomas de la Rue, počeo je kao običan tiskar da bi s vremenom stekao povjerenje monarhije i počeo tiskati karte, pa onda poštanske markice i 1860. godine prvi put i novčanice i to za, tada britanski, Mauricijus.

Nekoliko godina prije toga na europskom kontinentu u budućem njemačkom gradu Leipzigu Hermann Giesecke i Alphonse Devrient osnovali su tiskaru koja s De La Rueom danas čini neprikosnoven dvojac svjetskog tiskanja novčanica i drugih visokokvalitetnih tiskanica poput putovnica, poreznih markica, biljega i sličnih (treći, nešto manji konkurent, francuska tvrtka Oberthur Fiduciaire, također svoje tiskarske početke vuče iz sredine 19. stoljeća). Giesecke & Devrient (G&D) danas ima sjedište u Münchenu, a, između ostalog, iz njezinih tiskarskih strojeva izlazi i dio novčanica hrvatskih kuna, po nalogu Hrvatske narodne banke.

Obje kompanije posluju na vrlo specifičnom tržištu koje uz tisak novčanica uključuje samu proizvodnju papira za takve proizvode, dizajn i druge sigurnosne karakteristike, a nakon stoljeća i pol postoje strahovi da bi im se u modernom bezgotovinskom društvu koje kupuje na internetu i plaća karticama mogli spremati crni dani. No nije tako. I britanska i njemačka kompanija uspješno posluju i, barem kako se sada čini, ne strahuju previše za buduće poslove.

Rezultati to i potvrđuju. Tiskara De La Rue, iz koje je obitelj osnivača izašla još 1921. i čijim se dionicama danas slobodno trguje na burzi, u fiskalnoj 2016. godini imala je prihode od 454,5 milijuna funti, 7,5 posto više nego godinu prije. Dobit prije oporezivanja iznosila je gotovo 55 milijuna funti (+35%). Financijski izvještaji za daljnjih pola godine pokazuju da je poslovanje i dalje stabilno. Giesecke & Devrient je u 2016. imala prihode od prodaje u visini od 2,09 milijardi eura, četiri posto više nego u 2015., a dobit prije oporezivanja i kamata iznosila je 125,2 milijuna eura (+23%).

Objema je kompanijama tisak novca glavni posao. De La Rue tim poslovima stvara 70 posto svojih prihoda, a G&D nešto manje od 50 posto. I usprkos sve jačem trendu bezgotovinskog plaćanja, posebno izazvanog kupovinom preko interneta, i jedna i druga tvrtka uspjele su čak ostvariti rast u segmentu poslovanja s novčanicama. De La Rue je u spomenutoj 2016. godini u tisku novca i s njime povezanim poslovima ostvario 353 milijuna funti prihoda, 11 posto više nego godinu prije, a G&D prihode od 928 milijuna eura, za puno skromnijih jedan posto rasta.

Razlozi leže u činjenici da iako u Europi sve više ljudi kupuje karticama, potražnja za gotovinom u ostatku svijeta i dalje ne posustaje. Posebno atraktivno tržište za obje kompanije su države u razvoju, u kojima rast ekonomije dovodi do sve većih transakcija koje se i dalje uglavnom obavljaju u gotovini. Martin Sutherland, glavni izvršni direktor britanske kompanije, očekuje da će globalna potražnja za novčanicama barem još neko vrijeme rasti po godišnjoj stopi od tri do četiri posto.

Usprkos tim optimističnim očekivanjima, priroda posla je takva da poslovni, a posebno financijski rezultati mogu poprilično oscilirati. Tiskanje novčanica najčešće nije kontinuiran posao, nego se obavlja na mahove, a države ponekad angažiraju privatne kompanije samo kada im vlastite državne tiskare nisu u stanju u kratkom roku zadovoljiti potražnju. Uz to, takvi poslovi najčešće se dodjeljuju kroz javnu nabavu, što znači da nije nužno da jedna te ista kompanija izrađuje dizajn, proizvodi specijalni papir i sigurnosne značajke novčanica, a to opet može rezultirati nižim prihodima. Zbog svega toga u industriji postoji rizik prekomjernih kapaciteta, a ulaganja, zbog iznimno kompleksnog postupka tiska novčanica, nisu zanemariva. (Interesantno je i to da se čak 95 posto svih novčanica u svijetu, prema tvrdnjama njemačke tvrtke KBA-NotaSys, tiska na strojevima upravo te kompanije.)

Nadalje, na potražnju za uslugama tiskanja novca utjecaja imaju i drugi trendovi. Poput odluke pojedinih država, kao što je to učinila Indija, da takve poslove prebace u vlastite državne tiskare. Uz to, s napretkom u tehnologiji danas se sve više država odlučuje za tisak novčanica na plastičnim materijalima, a ne više na papiru. Iako je takav tisak nešto skuplji, novčanice dulje traju pa se dugoročno ipak smanjuje potreba za njima.

Zbog takvih trendova i De La Rue i Giesecke & Devrient marljivo rade na razvoju drugih dijelova poslovanja. Kompanija G&D je dobar dio resursa posvetila rješenjima za plaćanja mobitelima, odakle joj dolazi četrdesetak posto godišnjih prihoda. De La Rue pak osim novčanica tiska druge slične tiskanice poput putovnica, ostalih osobnih i službenih dokumenata, poreznih markica i ostalih markica kojima se pokušava spriječiti krivotvorenje.

Ističu da je dobar dio svjetske populacije još uvijek 'neregistriran' i da im je i to potencijalno tržište za budućnost. Čak i usprkos modernoj tendenciji da se sve više upravnih i birokratskih poslova obavlja digitalno. Sutherland vidi potencijal i u proizvođačima luksuznih roba koje su često meta krivotvorenja jer De La Rue zbog svoje dugogodišnje ekspertize u zaštiti protiv krivotvorenja i tim potencijalnim kupcima može ponuditi svoja rješenja i usluge.

Dvije kompanije čije proizvode, a da toga nismo ni svjesni, svakodnevno redovno koristimo imaju, izgleda, sasvim solidne pretpostavke da svoje poslovanje protegnu i na puna dva stoljeća. Tiskanje novca, čini se, i dalje će donositi profit.