Ljeto na južnoj hemisferi globusa polako se približava svojem vrhuncu, a s novom godinom na političkoj pozornici Južne Amerike dodatno je porasla temperatura. S prvim danom siječnja započeo je mandat novog brazilskog predsjednika Jaira Bolsonara, osvojen na izborima krajem listopada 2018.

Još i prije izbora Bolsonaro se našao na meti kritika, posebno međunarodnih medija, zbog stavova kakve ima sve veći broj moćnika koji drmaju najvećim svjetskim državama.

Sa svojih 210 milijuna stanovnika Brazil je daleko najveća ekonomija Južne Amerike, tri puta veća od Argentine koja je iduća na listi. Površinom peta država svijeta koju se prije desetak godina ubrajalo u famoznu grupu BRIC (Brazil, Rusija, Indija, Kina), iz koje je trebao stići glavni poticaj svjetskom ekonomskom rastu, posljednjih godina bori se s nestabilnošću i u politici i ekonomiji.

Bolsonaro je u predsjedničku fotelju stigao nošen populističkim valom i već nekoliko sati nakon stupanja na vlast izazvao je oštre kritike odlukom koja će kao posljedicu imati znatno smanjenje zaštite prirode i prava autohtonog stanovništva na području amazonske prašume.

Bolsonarova odluka ne čudi. Poznat je po podršci politikama slobodnog tržišta i privatizaciji državnih poduzeća, a i drugi stavovi su mu u skladu s desnim, konzervativnim politikama uz koje se često veže krupni kapital. Protivi se useljavanju, zakonodavstvu koje štiti okoliš, istospolnim brakovima, pobačaju, legalizaciji opojnih droga i sekularizmu.

Izražavao je i podršku brazilskom vojnom režimu, a pristalica je i što strožeg kažnjavanja kriminalaca. Bolsonara se smatra tolikom prekretnicom u južnoameričkoj politici da je portal Huffington Post ovih dana njegov dolazak na vlast počastio naslovom 'Brazil će svijetu pokazati kako nestaje moderna demokracija'.

No brazilski predsjednik je samo najnoviji lik na sve tješnjoj pozornici globalnih moćnika koji imaju ambicije dominirati kako vlastitim državama tako i međunarodnim odnosima. I dok su prije nekog vremena moćnici na čelima najvećih svjetskih država još i bili pod nekakvom institucionalnom kontrolom, ovih dana vlada dojam da je takve kontrole sve manje. Tim povodom smo, uz Bolsonara, izabrali još devet najutjecajnijih šefova država koji sve čvršćim stiskom obuhvaćaju vrat demokracije i ne prezaju od stvaranja dodatnih napetosti u međunarodnim odnosima. Ugrubo ih se može podijeliti na dvije jednako brojne grupe.

Na samom vrhu piramide nalazi se američki predsjednik Donald Trump. Neočekivani pobjednik na izborima (iako s manje glasova) već dvije godine svojim hirovima stvara nepotrebne ekscese, napetost i nesigurnost u međunarodnim odnosima i polako, ali sigurno obezvređuje prestiž koji su Sjedinjene Američke Države u globalnoj politici stvarale i držale desetljećima.

Njegove skandale teško je i pobrojati, od onih osobnih i obiteljskih koji sežu od plaćanja pornoglumica za šutnju nakon što je spavao s njima, preko poreznih prijevara na kojima leži njegovo bogatstvo, pa sve do kaosa u Bijeloj kući koji je nekoliko puta izašao na vidjelo te incidenata u unutarnjoj i vanjskoj politici SAD-a, u kojima su njegova hvala i divljenje dobrom dijelu autokrata s ovog popisa daleko od najproblematičnijih.

Društvo mu u samom vrhu radi Xi Jinping, čelni čovjek Kine, zbog kojeg je u toj državi napuštena odredba o ograničenom broju predsjedničkih mandata. Iako se suzdržava od otvorenog dolijevanja ulja na vatru, Jinping svoju nepokolebljivu politiku provodi više u tišini uz zasad prešutno odobravanje Komunističke partije.

No manifestacije te politike: od 'preodgoja' muslimana u logorima na zapadu Kine, preko uvođenja sustava kojim se ocjenjuje lojalnost svakog građana, do ovih dana izraženog stava da u rješavanju pitanja Tajvana nije isključena ni vojna sila, vrlo jasno svima pokazuju da Kina nikako ne želi da se zaboravi da se radi o najmnogoljudnijoj zemlji svijeta s bogatom poviješću.

Uz američko-kineski dvojac pri vrhu se nalazi Vladimir Putin, ruski predsjednik kojem je lani na izborima potvrđen i četvrti mandat, zahvaljujući kojem bi se na čelu najveće države svijeta mogao zadržati barem do 2024., čime bi zaokružio svoje vodstvo na lijepih četvrt stoljeća.

Energija koju Putin troši na izazivanje napetosti, nemira i sukoba u međunarodnim odnosima, a kako bi u tim odnosima učvrstio više svoj položaj nego položaj Rusije, puno bi bolje bila iskorištena da se ruski čelnik okrenuo ruskoj ekonomiji koja nastavlja ovisiti o izvozu nafte i drugih energenata.

Bolsonaru, Trumpu, Jinpingu i Putinu u prvoj grupi moćnika društvo čini i čelni čovjek Turske Recep Tayyip Erdoğan. Predsjednik države s 80 milijuna stanovnika, koja se nalazi na jednoj od globalno najosjetljivijih političkih strateških točaka, od početka mandata 2014. godine ne oklijeva pokazati čvrstu ruku u unutarnjoj i vanjskoj politici.

Od natezanja s ostatkom Europe tijekom vrhunca imigrantske krize, preko brojnih obračuna s domaćim kritičarima, do postavljanja vlastitog zeta kao ministra financija, Erdoğan se proteklih godina pokazao kao igrač koji odlično koristi stratešku poziciju Turske za razne probitke.

U drugu, tek nešto manje utjecajniju grupu mogu se smjestiti vladari Filipina, Saudijske Arabije, Sjeverne Koreje, Venecuele i Mađarske. Filipinski predsjednik Rodrigo Duterte, kao i ostatak društva s ovog popisa, ne oskudijeva kontroverzama.

Na čelu države od 100 milijuna stanovnika Duterte se nalazi od sredine 2016. i jedna od najvećih afera vezanih uz njega otvorena je podrška likvidaciji ovisnika i raspačivača droge te ostalih kriminalaca i zločinaca. Od njegovog dolaska na vlast bez sudskog procesa smaknuto je više tisuća ljudi, a Duterte se čak hvalio osobnim sudjelovanjem u takvim akcijama. Da stvar bude tragičnija, Duterte je i sam priznao zloupotrebu opijata fentanila.

Uz filipinskog predsjednika, kojem je divljenje svojevremeno izrazio i Donald Trump, vežu se i drugi skandali, poput onoga kad je, još kao gradonačelnik grada Davao Cityja, natjerao turista da proguta opušak cigarete nakon što je ovaj otvoreno prkosio odredbi o zabrani pušenja.

Među osobama kojima je američki predsjednik iskazao poštovanje nalazi se i princ Muhamed bin Salman, sin kralja Saudijske Arabije i de facto prva osoba te bliskoistočne države. Bin Salman je pažnju svjetske javnosti izazvao promjenama u striktnom režimu Saudijske Arabije jer je ženama konačno dopušteno da sjednu za volan automobila, srezane su ovlasti religijske policije te je lani otvoreno prvo kino nakon 35 godina. No princ je stajao i iza hapšenja i zadržavanja nekoliko stotina članova kraljevske obitelji, visokih dužnosnika i biznismena krajem 2017., što je obrazloženo borbom protiv korupcije.

Još veći skandal izazvala je likvidacija američko-saudijskog novinara Džamala Hašodžija početkom listopada prošle godine. Egzekutori koje se povezuje s princem Bin Salmanom u saudijskoj ambasadi u Istanbulu navodno su raskomadali novinara Washington Posta (tijelo do danas nije pronađeno, tako da se ne može sa sigurnošću utvrditi uzrok smrti) koji je bio poznat po kritici saudijskog režima. Mada kraljevska obitelj negira umiješanost i ovih dana započeo je sudski proces protiv izvršitelja zločina, međunarodna javnost i dalje smatra princa nalogodavcem ubojstva.

Popis moćnika na čelu država ne bi bio potpun bez Kim Jong-una. Vrhovni vođa Sjeverne Koreje, koji je 2011. naslijedio oca Kim Jong-ila, nastavio je vladati državom čvrstom rukom.

Mada je u posljednjih godinu, dvije došlo do blagog zatopljenja odnosa između Sjeverne i Južne Koreje, Kim ne pokazuje nikakve znakove popuštanja kontrole nad državom od dvadesetak milijuna stanovnika koja se diči i nuklearnim oružjem.

Razdvojena Tihim oceanom i dijelom južnoameričkog kontinenta od Sjeverne Koreje nalazi se Venecuela, kojom već gotovo šest godina vlada Nicolás Maduro.

Niti ekonomski krah države koja ima najveće potvrđene rezerve nafte u svijetu niti neimaština stanovnika i njihovo masovno iseljavanje nisu doveli do smjene predsjednika koji već godinama vlada uz pomoć svojih pristaša.

Autoritativni globalni itinerar završavamo povratkom u Europu, u samo susjedstvo, u kojem se na čelu mađarske vlade od 2010. nalazi Viktor Orban.

Kao i neki drugi već nabrojani pojedinci, mađarski premijer poznat je po svojim euroskeptičnim i konzervativnim stavovima koji su došli u fokus zbog imigrantske krize tijekom koje nije pokazivao previše razumijevanja za useljenike.

Orban je tijekom godina bio metom brojnih kritika drugih europskih čelnika, no njegov stav mu je u međuvremenu priskrbio poziciju svojevrsnog uzora europskoj desnici.

Priča, naravno i nažalost, ne staje s deset nabrojanih. Tu su i vječiti pretendenti na razne autokratske titule među afričkim državama kako sjeverno tako i južno od Sahare, jačanje značenja populističkih i desnih opcija na vlasti u Srbiji, Italiji, pa i u Hrvatskoj, kao i duboko poštivanje autokratske tradicije u Bjelorusiji Aleksandra Lukašenka te u nekim srednjoazijskim državama. S uma ne treba smetnuti ni ostatak Bliskog istoka, jer rat u Siriji Bašara al Asada bjesni osmu godinu zaredom, a pažnju zaslužuju i drugi lokalni drmatori i šefovi država s bogatim izvorima nafte i plina te nešto oskudnijim demokratskim sustavima.

Generalni pogled na rast autoritativnijih čelnika velikih i utjecajnih svjetskih država ne ulijeva previše nade u smirivanje globalne geopolitičke situacije u novoj godini. Ostaje nada da tragična iskustva iz prošlosti neće biti potrebno ponavljati kako bi se napetosti u međunarodnim odnosima ipak malo smirile.