Trgovina na temelju povlaštenih informacija, insajdersko trgovanje, kao što smo ranije objasnili, nije specifična samo u Hrvatskoj, teško je dokaziva, no kad se dokaže, vodi do prilično velikih skandala, otkaza i propasti čitavih kompanija.

Čak i u 'plitkoj bari' poput Hrvatske insajderskom trgovinom mogu se zgrnuti basnoslovna bogatstva, no pravi prvaci insajderske trgovine nalaze se u Sjedinjenim Američkim Državama, u kojima praktično ne prođe godina, a da Wall Street ne potrese neki zvučniji slučaj takve trgovine.

Neokrunjene kraljeve insajderske trgovine svijetu je dao koncern Enron, poznat po jednoj od najvećih korporativnih prijevara, u kojoj je insajderska trgovina bila normalizirana dok god je zarađivala novac upravi i dioničarima, a prave i katastrofalne brojke o poslovanju godinama su skrivane od javnosti.

Čovjek u središtu skandala bio je glavni financijski direktor Enrona Jeffrey Skilling. On je, kada je postao svjestan da kompaniji prijeti spektakularan bankrot, krenuo prodavati svoje dionice tvrtke pod punom sviješću da Enron ide u bankrot. To ga nije spriječilo da izvuče zaradu na račun javnosti koja o tim problemima nije imala pojma. Osuđen je na gotovo 25 godina zatvora po 19 točaka optužnice, od kojih ga je jedna teretila za insajdersku trgovinu.

Osamdesete godine prošlog stoljeća posebno su bogate primjerima insajderstva na Wall Streetu, a najzvučniji primjer bio je pad 'kralja junk obveznica' Michaela Milkena. On je pionir industrije trgovanja krajnje špekulativnim obveznicama bez investicijskog rejtinga, a koje su izdavale ili držale tvrtke u problemima. Milkenovi problemi nastali su kad je otkriveno da je svoje znanje o takvim kompanijama dijelio s fond menadžerom Ivanom Boeskym.

Boesky je bio investicijski bankar koji je trgovao papirima, robama i zlatom i imao je nos za brzu zaradu. Kad se doznalo da se bogati na dojavama o korporativnim spajanjima i preuzimanjima koje mu dojavljuje Milken, obojica su se našla pred sudom. U dogovoru sa SEC-om - američkom Hanfom - Boesky je u zamku namamio Milkena te je on na kraju osuđen za 98 slučajeva prijevare i insajderskog trgovanja, platio 600 milijuna dolara kazne i odslužio deset godina zatvora, nakon čega se posvetio filantropiji.

U osamdesetim godinama postalo je jasno da se insajderskom trgovinom ne moraju baviti samo pravi 'insajderi', oni unutar kompanija, već i ljudi izvan njih, poput novinara. Robert Foster Winans bio je novinar The Wall Street Journala poznat po svojoj tjednoj kolumni koja je redovito ostavljala traga na cijene dionica. Winans je kao novinar imao pristup brojnim financijašima i povlaštenim informacijama koje je preko kolumne monetizao, tako da je prije objave teksta podijelio njihov sadržaj s brokerom koji je trgovao i dijelio profit s njim.

Nikad nije priznao krivnju, već je rekao da je njegovo ponašanje bilo neetično, ali ne i kriminalno. Odrezana mu je kazna od 30.000 dolara i godina dana zatvora zbog 59 slučajeva insajderskog trgovanja.

Zanimljiv je i slučaj Eugena Plotkina i Davida Pajčina, o kojem su uvelike pisalo i u Hrvatskoj. Pajčin, službenik podrijetlom iz Hrvatske, te Plotkin, obojica zaposlenici Goldman Sachsa, vrbovali su zaposlenika banke Merrill Lynch da im dojavi detalje o Adidasovu preuzimanju Rebooka te ostalim zvučnim spajanjima i preuzimanjima. Kada su doznali da će Adidas preuzeti konkurenta, krenuli su kupovati dionice obje tvrtke znajući da će im cijena rasti kada se objavi vijest o preuzimanju.

Pajčin i Plotkin otišli su korak dalje te su na platnu listu stavili zaposlenika BusinessWeeka koji im je krao i donosio primjerke novina prije nego što su objavljene. Pajčin je na kraju osuđen te je platio globu od 27 milijuna dolara, uz 26 mjeseci zatvora, a više od pet milijuna dolara globe dobila je i umirovljenica iz Omiša, na čiji je račun sjedao nepošteno zarađen novac.

Dok za insajderske manevre kakve su izvodili Pajčin ili ekipa iz Enrona trebaju velika hrabrost i logistika, iduća dva primjera pokazuju kako se zbog osobne usluge ili želje da se pomogne također može završiti iza rešetaka.

James McDermott Jr. bio je ugledan direktor brokerske kuće Keefe, Bruyette & Woods, godišnje je zarađivao više od četiri milijuna dolara i nakon svakog radnog dana vraćao se kući ženi i dvoje djece.

No sve je to bila maska - u tajnosti je održavao vezu s pornoglumicom iz Kanade Kathryn Gannon, kojoj je povremeno odavao povlaštene informacije na temelju kojih je zaradila 80.000 dolara. Nakon uhićenja priznao je krivnju i proveo pet mjeseci iza rešetaka.

Scott London također je bio uspješan direktor i partner u poznatoj revizorskoj kući KPMG. Njegov najbolji prijatelj Bryan Shaw bio je pak sitni trgovac nakitom na jugu Kalifornije koji je često zapadao u financijske poteškoće. Kako bi pomogao prijatelju, London mu je proturio nekoliko povlaštenih informacija u nadi da će nelegalna zarada ostati sitna i da nikad neće biti otkriveni.

No Shaw je na povlaštenim informacijama natukao 1,27 milijuna dolara te je Londonu obilno darivao gotovinu i poklone. Kada su uhićeni i osuđeni, London je dobio 14 mjeseci zatvora dok se Shaw provukao sa samo pet mjeseci zbog suradnje s istražnim tijelima.

Od europskih slučajeva treba spomenuti guvernera Švicarske središnje banke SNB Philippa Hildebranda - on je 2012. podnio ostavku na mjesto guvernera jer se ispostavilo da je njegova supruga profitirala na kupnji 504.000 američkih dolara tik prije intervencije SNB-a, kojom je tečaj franka oslabljen, što joj je omogućilo zaradu na konverziji.