Zemlje članice Europske unije svakog dana uvezu energenata u vrijednosti od milijardu eura. Bez plina i nafte iz Rusije i Norveške život u Europi bio bi nemoguć. Zbog toga EU u idućih desetak godina želi što je više moguće smanjiti ovisnost o tuđim energentima, o čemu je govorio i predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker u svojem govoru o stanju Unije u srijedu
Činjenice su neumoljive: 28 zemalja članica EU-a trećinu plina mora uvesti iz Rusije, trećinu iz Norveške, dok trećina dolazi iz zemalja poput Alžira, Katara i Libije. Trećina sirove nafte također dolazi iz Rusije, oko 13 posto iz Norveške, po deset posto iz Nigerije i Saudijske Arabije te oko osam posto iz Kazahstana.
Dužnosnici Europske komisije u Bruxellesu pojasnili su nam da nema puno prijetnje od nestašice nafte jer gotovo sve zemlje EU-a imaju zalihe koje omogućuju devedeset dana nesmetane potrošnje. Hrvatska također zadovoljava taj cilj. Međutim s plinom je situacija napetija, zbog čega su moguće plinske krize poput one iz 2009. godine.
vezane vijesti
Europskim liderima na umu je samo jedna stvar – sigurnost opskrbe. Ona se planira postići boljim povezivanjem europskih plinovoda i planovima pomoću kojih će zemlje koje uvoze plin iz alternativnih izvora ili imaju dostatnu proizvodnju snabdijevati potencijalno ugrožene članice.
Mađarska, Češka, Slovačka, Bugarska i Finska primjerice čak 80 posto plina uvoze iz Rusije. Postojeću istočno-europsku plinsku mrežu izgradio je Sovjetski savez. Zamišljena je tako da svaka zemlja okretanjem ventila može kompletno zatvoriti plin susjednoj. Motivi Sovjeta pri izgradnji vjerojatno su bili geopolitički, a takva mreža danas više nije adekvatna.
Zato se u idućem razdoblju nastoji pronaći nove dobavljače plina preko Južnog toka ili iz mediteranskog bazena. LNG terminali igraju važnu ulogu u novoj europskoj energetskoj strategiji, pa tako i onaj na Krku, za koji je EU već odobrio 102 milijuna eura, čime će se financirati pola troškova izgradnje.
Europa troši goleme količine energije, koju zapravo nema, već je skupo plaća Rusima. Naglasak se stavlja na efikasnost i uštede te konačnu uspostavu energetske unije u kojoj će primjerice plin ili struja teći preko državnih granica bez ikakvih fizičkih ili financijskih prepreka. I taj naum tiče se Hrvatske, koja je već dobila deset milijuna eura za spoj plinovoda sa Slovenijom, te dodatnih pet milijuna eura za izgradnju plinovoda od budućeg LNG terminala do kopna.
S obzirom na golemu potrošnju kućanstava, industrije i automobila, u budućnosti će sve važniju ulogu igrati tehnologija koja će moći postići uštede. Europa, kao i recimo Japan, nema svojih izvora energije.
Izgradnju potrebne infrastrukture, koja će u kriznim trenucima prebacivati viškove u zemlje u kojima nema energije, velikim će dijelom financirati Europska investicija banka, u kojoj priznaju da vremena za ulaganja nisu dobra zbog jako niskih kamatnih stopa na tržištu. Drugim riječima, kada ojača inflacija i porastu kamate, i oni će radije financirati velike projekte.
Zaključno, postizanje funkcionalne energetske unije jedan je od prioriteta EU-a u idućih desetak godina. Dužnosnici Komisije govore da je napredak spor, ali postojan, te kako će svi zacrtani ciljevi do 2020. vjerojatno biti ispunjeni na vrijeme: energetska unija će zaživjeti, služit će građanima, pomagati ekonomiji i zaštiti okoliša.
