Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov iskoristio je ovih dana priliku da u povodu sastanka s hrvatskim kolegom Davorom Ivom Stierom izrazi nezadovoljstvo odnosima između Rusije i Europske unije. Lavrov je, prema pisanju ruske državne novinske agencije TASS, nekoliko puta izrazio mišljenje o tome kako je 'stanje odnosa između Rusije i EU-a nezadovoljavajuće'.

Izjava Lavrova nimalo ne iznenađuje. Nakon gotovo tri godine gospodarskih sankcija koje je Europska unija, sa SAD-om, Kanadom, Australijom, Japanom i još nekim zemljama, uvela protiv Rusije radi njene uloge u sukobu u Ukrajini, ne naziru se nikakvi bitni znakovi pomaka na bolje. Sankcije se obnavljaju svakih šest mjeseci i posljednji put se o njima odlučivalo u prosincu lani. Dosadašnje informacije govore da će u lipnju biti produljene za novih šest mjeseci.

Pokušaja za otopljavanje odnosa ne manjka. Početkom ovog mjeseca sastali su se ruski predsjednik Vladimir Putin i njemačka kancelarka Angela Merkel. S talijanskim premijerom Paolom Gentilonijem Putin se sastao sredinom svibnja, a ovog tjedna ruski predsjednik bi trebao stići u posjet novoizabranom francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu. Lideri država članica EU izjavljuju da odnose treba poboljšati, da je potrebno otvoriti dijalog, no nisu spremni popustiti dok god se situacija u Ukrajini ne riješi.

S druge strane, Rusiji bi svaki pomak na bolje, posebno u gospodarskim odnosima, bio dobitak na lutriji. Podaci Međunarodnog monetarnog fonda pokazuju da je, sankcijama usprkos, EU i dalje daleko najvažniji gospodarski partner Rusije. Vrijednost robne razmjene između EU i Rusije je lani bila čak tri puta veća od one koju Rusija ostvaruje s idućim na listi svojih inozemnih gospodarskih partnera, Kinom.

Eurostatove brojke pokazuju da je vanjskotrgovinska razmjena između Rusije i Europske lani vrijedila nešto više od 191 milijardi eura. Četiri godine ranije taj je iznos bio blizu 340 milijardi eura. Analiza te razmjene otkriva i razloge koji leže u temeljima gospodarsko-političke igre između Unije i Rusije. Dok EU u Rusiju najvećim dijelom izvozi industrijske strojeve i slične proizvode, čak dvije trećine ruskog izvoza u Uniju čine sirova nafta, njeni derivati i prirodni plin.

Zaoštravanje ekonomskih odnosa između Rusije i EU i uvođenje sankcija ostavilo je svoje posljedice i na trgovinu između Rusije i Hrvatske. Još 2013. i 2014. godine ukupna razmjena je, redom, vrijedila 1,03 odnosno 1,13 milijardi eura, dok lani nije dosegnula niti 490 milijuna. Sa sedme pozicije najvećih hrvatskih trgovinskih partnera u 2013. Rusija je skliznula na 17. mjesto lani.

I tu se stvari kompliciraju. Izvoz prirodnog plina iz Rusije u Europu velikim se dijelom odvija kroz plinovod koji prolazi kroz Ukrajinu, a od tog transporta Ukrajina zarađuje oko dvije milijarde eura godišnje. Rusija svim silama već godinama pokušava 'kazniti Ukrajinu' te se uporno trudi stvoriti preduvjete za izgradnju, odnosno razvoj novih transportnih smjerova.

Jedan od njih trebao je biti tzv. Južni tok, plinovod koji je kroz Crno more trebao ruski plin transportirati do Bugarske. No radi protivljenja Bruxellesa došlo je do odustajanja od tog projekta. Kao zamjenu, Rusi su u međuvremenu počeli promovirati nešto južniju rutu koja bi plin prvo dovela do Turske te bi se onda u europskom dijelu Turske na plinovod mogli priključiti Bugarska i(li) Grčka.

Na sjeveru Europe također ne nedostaje živosti. Sjeverni tok je plinovod otvoren 2012. godine koji spaja Rusiju i Njemačku, a prije nekoliko tjedana ruski proizvođač i izvoznik plina Gazprom je objavio da je s pet europskih kompanija dogovorio financiranje izgradnje dodatnog cjevovoda, Sjeverni tok 2, koji bi udvostručio količinu plina koja bi se mogla transportirati tim pravcem.

Sva ruska nastojanja da se povećaju plinovodni kapaciteti prema EU imaju dvostruki cilj. Jedan je već spomenuta namjera da se količinu plina koja prolazi kroz Ukrajinu na putu za Europu do 2020. godine smanji sa 60 milijardi na samo 10 milijardi kubičnih metara godišnje. Drugi cilj je pokušaj da se u Europi neisplativom učini izgradnja tzv. LNG terminala čime bi izbor dobavljača plina za europske potrošače bio puno širi, odnosno da se EU na neki način čvršće "veže" uz ruski plin.

Ako se vratimo na podatke o vanjskotrgovinskoj razmjeni jasno je i zašto je tržište EU toliko važno Rusiji. Ona u trgovini s Unijom godišnje ostvaruje suficit od po nekoliko desetaka milijardi eura, odnosno to je gospodarsko partnerstvo Rusiji odličan izvor deviza i deviznih rezervi.

Situaciju dodatno kompliciraju odnosi unutar Unije. Dok službeni Bruxelles zagovara zajednički nastup prema Rusiji, kako bi se u pregovorima s Gazpromom oko uvjeta i cijene plina iskoristila pozicija velikog kupca, Rusi obećanjima raznih povlastica pojedinačnim državama nastoje umanjiti pregovaračku moć Bruxellesa. U sklopu svega nalazi se i nastojanje Bruxellesa da uredi unutarnje tržište i odnose među državama kako bi se smanjila mogućnost Rusije da ucjenjuje pojedine europske države obustavom isporuke plina kao što je već prakticirala u nekoliko navrata.

Uz sve to računicu u Bruxellesu kompliciraju i interesi pojedinih naftno-energetskih kompanija iz Europe koje s ruskim partnerima dogovaraju projekte istraživanja i iskorištavanja tamošnjih energetskih izvora.

Na ruskoj strani pritisak k rješavanju statusa quo dolazi zbog tamošnje ekonomske situacije. Iako je gospodarstvo u boljem stanju nego prije dvije godine, činjenica da prodajom nafte, naftnih derivata i plina Rusija puni gotovo polovicu proračuna govori kolika je važnost proizvodnje i izvoza u tom sektoru za funkcioniranje ekonomije. Gospodarske sankcije, a još više pad cijena nafte i energenata na svjetskom tržištu bacili su rusku ekonomiju u recesiju u 2014. i 2015. godini. Najnovije procjene tamošnje središnje banke ukazuju da je s početkom prošle godine došlo do početka oporavka, no dio razloga za pozitivne brojke leži i u promjeni načina na koji se do sada bilježila ekonomska aktivnost u ruskoj vojnoj industriji.

Oporavak cijena energenata donio je malo vjetra u jedra ruskog gospodarstva, ali situacija je daleko od optimistične. Nestabilnost tečaja potaknuta nešto jačom inflacijom i dalje predstavlja probleme te se prognoze očekivanog ekonomskog rasta uglavnom zadržavaju na maksimalnih 1 do 2 posto. Dobra vijest koju ističu pojedini analitičari je da su sankcije imale i pozitivan efekt jačanja ruskog gospodarstva izvan energetskog sektora, odnosno dijela ekonomije koji su živnuli kao posljedica smanjenog uvoza iz EU, posebno kemijske industrije, te poljoprivrede i prehrambene industrije.

Neodlučnost Europske unije da prema Rusiji nastupi s jedinstvenom energetskom politikom svakako ide na ruku ruskim vlastima, i tu bi Rusija dogovorenim projektima s pojedinim kompanijama i državama mogla osvojiti nekoliko bodova na gostujućem terenu, no bitnije pomake u odnosima teško je očekivati bez rješavanja krize u Ukrajini. Aduti koje u toj situaciji drži EU s vremenom će slabiti, no Unija ne bi smjela smetnuti s uma da bez obzira na sve to ona i dalje drži jače karte. Ali, umjesto da pojedine članice drže svaka tek po jednu od njih, trebalo bi ih sve okupiti u jednu, simbolično briselsku, ruku, te tako nastaviti partiju.