Projekt 'Plish Plush', u kojem nacrtane likove koje smišljaju mališani diljem svijeta pretvara u igračke, Dalibor Pupavac pokrenuo je u ožujku 2015. godine. Nakon što mu roditelji pošalju crtež naoružava se iglom i koncem te sjeda za šivaću mašinu i svojim spretnim rukama kreće izrađivati najneobičnije trodimenzionalne likove iz dječjih snova.

Putovale su tako njegove igračke do Velike Britanije, Švedske, Irske, Grčke, Njemačke, SAD-a, pa čak i do Singapura te Filipina, no nedavni potres koji je pogodio središnju Hrvatsku oštetio mu je stan iz kojeg se morao iseliti. Zatekli smo ga u njegovu kafiću, u kojem sada stvara.

'S obzirom na to da nam je u potresu kompletno stradao stan u Zaprešiću, a ništa bolje nije prošla ni zgrada Pučkog učilišta, u kojoj nam je kafić u najmu, ostaje nam samo izrada plišanaca. Ali to volim, pa neće biti teško', govori nam. Na pitanje koliko će ga to usporiti ili mu možda dati motiva za dalje, kaže: 'Tek ćemo vidjeti što i kako dalje, s obzirom na situaciju. Motiv je naravno tu, ne predajem se ni posustajem. Da je puno teže nego prije manje od mjesec dana - jest, ali dalje se mora ovako ili onako, pa je onda najbolje da to bude s puno pozitive', otvorio je dušu simpatični izrađivač igračaka. Ispričao nam je kako sada nastaju njegove igračke i kako se snašao u tom pogledu.

'Situacija s Covidom usporila je sve ugostitelje, pa tako i mene, a tu je i nepovoljna situacija s oštećenjima koja su na zgradi u kojoj je i moj kafić. Inače sam šivao igračke doma. Sad doma više nema pa kafić služi kao prostor za ostvarenje dječjih maštarija', kaže nam. Prisjetio se kako se rodila ideja za izradu jedinstvenih igračaka.

'Surfajući internetom naišao sam na članak o ženi koja se bavi time u Kanadi. Ideja mi se dopala na prvu, međutim nakon što sam pregledao nekoliko plišanaca koje su imali moji klinci nekako sam posustao i ostavio to po strani. Nije izgledalo ni najmanje jednostavno baviti se šivanjem igračaka. Prošlo je od tada otprilike godinu dana pa sam opet naišao na isti članak i ponovo razmislio kako bi to bilo dobro raditi i opet odustao jer je izgledalo komplicirano. Nakon nekog vremena opet ista situacija, međutim tada sam odlučio da ću to i napraviti. I tako je krenulo', rekao je.

Prvo što je napravio bile su dvije lutke za djevojčicu čiji su roditelji imali kiosk u njegovu susjedstvu.

'Dobar je osjećaj napraviti nešto vlastitim rukama i ako to još razveseli nekog klinca/neku klinku, kud ćeš veće sreće', priznaje i otkriva zašto Plish Plush. 'To je bila prva ideja koja mi je pala na pamet, domena pod tim nazivom bila je slobodna i tako... plish (pliš) i plush (engl.) imaju isto ili slično značenje', pojašnjava nam. Zanimljivo je da prije pokretanja projekta Plish Plush nije imao nikakvog iskustva u šivanju.

'Nakon što sam odlučio baviti se time otišao sam na kratki tečaj šivanja u trajanju od dva sata. Tada sam doslovno naučio kako provesti konac do igle i još nekoliko caka. Ostatak je bila online edukacija na YouTubeu, uz sistem pokušaja i promašaja', priznaje i objašnjava nam koliko dugo mu je trebalo da nauči, a kasnije i da se usavrši u pravljenju igračaka. 'Prvu igračku napravio sam već nakon nekoliko dana, pa sam je rasparao, pa ponovo. A ove gore spomenute su napravljene otprilike dva tjedna nakon pokretanja same ideje. Usavršavam se svakom novom igračkom, svaka je izazov za sebe', ističe Dalibor.

Za pokretanje ovakvog posla trebalo mu je relativno malo.

'Mašinu sam dobio, a materijala za lutku ne treba puno, no treba ga u različitim bojama. Nešto je koštao kratki tečaj, mislim oko 90 kuna, ako se dobro sjećam. Domena i hosting su najviše koštali jer sam se odlučio za zakup na duži period. Sam posao se radi od kuće i eto, sve u svemu, pokretanje posla zapravo je vrlo jeftino', naglašava i otkriva nam najveće izazove s kojima se susretao.

'Najveći su izazovi bili i još uvijek jesu one igračke koje žele 'odrasli klinci'. I ne, ne radi se o 'onim' igračkama. Zapravo odrasli neki put žele plišane igračke napravljene po fotografiji nekog auta, čamca, lika iz crtića ili filma. To su izuzetno komplicirane plišane igračke i zahtijevaju puno promišljanja o tome kako napraviti kroj za njih. Neke zahtijevaju modeliranje i obradu spužve, što je vrlo komplicirano. Neke su plišane igračke vrlo velike, neke treba armirati žicom i slično. Takve su igračke vrlo skupe. Uglavnom, ljudi imaju raznorazne ideje o onome što bi htjeli napraviti kao igračku. Neke pak ne mogu napraviti jer ne radim tehnikom oslikavanja tekstila air-brush i određene vrste materijala (mekanih i dlakavih) ne mogu se nabaviti kod nas', pojašnjava. Danas njegove igračke najčešće idu izvan Hrvatske, u Ameriku, Englesku, Austriju, Švedsku, a reakcije su, pohvalio se Dalibor, uvijek veselje, sreća, oduševljenje. Zanimalo nas je - je li imao nekih neobičnih, čudnih narudžbi.

'Kao što sam već naveo, igračke koje naručuju odrasli u pravilu su teške za izradu, a neke su i čudne. Primjerice, jedan gospodin je ljubitelj starih filmova pa tako za njega radim plišane igračke koje mu znače izuzetno puno. Naprimjer, plišani čamac iz filma 'Ralje 2', slon i čovjek bundeva iz crtića 'Povratak u Oz', auto iz filma 'The Car' i druge. I to su sve prilično velike plišane igračke, no zapravo ne služe za igru, već, vjerujem, kao eksponati. Neke su poslovni pokloni i slično', opisuje. Poneki poznanici se i danas začude kad im kaže što radi i svi su ugodno iznenađeni, fora im je to čime se bavi. Evo što mu je bilo najteže izraditi do sada.

'U početku ovog posla imao sam narudžbu iz Španjolske. Trebalo je napraviti neku divlju životinju prema slici iz animiranog filma. To je inače puno teže nego izrada igračke prema dječjem crtežu jer zahtijeva puno više promišljanja i utroška vremena za izradu kroja. Ljudi očekuju da takva igračka bude identična slici koju su poslali, no to neki put nije baš tako jednostavno. I uz sve očekuju da igračka bude u cjenovnom rangu one iz milijunske kineske naklade. Zapravo je ta igračka jedna i jedina u svemiru. Takvu nema više nitko osim osobe za koju je naručena. Uglavnom, za spomenutu igračku potrošio sam tri, četiri dana samo za izradu kroja. Neki put mozak jednostavno zablokira pa ne ide ili treba više vremena. Nije uvijek jednostavno kad ste u one man show poslu', napominje.

Izrada igračke traje ovisno o tome koliko je ona komplicirana. Neki su crteži vrlo jednostavni pa je i njihova izrada jednostavnija. Za takvu igračku treba četiri, pet sati, za neke pak treba nekoliko dana, čak i tjedana. Riječ je o jedinstvenom poslu na našim prostorima i zapravo nema konkurencije. Pitali smo ga kako je formirao cijene s obzirom na specifičnost izrade. 'Svaka je igračka individualna, za svaku najprije trebam sliku kako bih procijenio što je sve potrebno učiniti. Cijene su otprilike iste ili slične za takav proizvod 'vani'. Zahtijevaju vrijeme, ideju, izradu i unikat su. Nisu za usporedbu s plišanim igračkama s polica dućana. Kad netko za klinca naruči igračku prema crtežu koji je sam nacrtao i kad on dobije taj poklon i prepozna 'svoj' rad, onda je jasno prije navedeno', tumači nam. Radi preko autorskog ugovora.

Za Dalibora su glavne prednosti ručnog rada unikatnost i veća prodajna cijena. 'Samim time nisu potrebne velike količine proizvoda, a tu je i samoostvarenje. Nije isto osmisliti i sašiti jedne gaće, ali tjera u ludilo ako svaki dan moraš sašiti sto istih, znači bitan je osjećaj da si napravio nešto novo, da si razveselio nekog', sretan je. Njegova djeca imala su puno igračaka i ne može reći koja im je bila najdraža. 'Dečkima vjerojatno PlayStation. Za kćer ne mogu reći, ali znam da je jako voljela kad bih joj prije spavanja izmišljao priče. Danas su svi odrasli', ponosan je.

On nije imao puno igračaka kao klinac. 'Nebrojeno puta smo radili svoje igračke sami, zamišljali i izmišljali. Kamen, zemlja, špaga, drvo... ideje su bile svakojake. Najdraža komercijalna igračka bio mi je svemirski auto na baterije, a morao sam ga dijeliti s bratom', prisjetio se kroz smijeh. Neizbježna je bila i tema pandemije.

'Nedavno se dogodilo da je pošta negdje pogriješila. Sad, je li to bilo do naše pošte ili negdje vani, ne znam, no igračka je trebala stići u Kanadu (plišani auto). Kasnila je preko tri mjeseca i što se dogodilo? Klijent je najprije smatrao da ja nešto muljam, pa je tražio povrat uplaćenog novca. Što ću, vratio sam mu. Znam da nije on mislio ništa loše, već se osjećao nesigurno. Tjedan dana nakon toga paket je stigao, a on je ponovo poslao novac. Happy end. Što se tiče ugostiteljstva, kojim se također bavim, naime imam slatki kafić uređen kao dnevni boravak, a zove se Šlafrok, na njemačkom Schlafrock - svi znamo kakva je trenutna situacija s ugostiteljstvom. Što će biti dalje? Mogli bismo danima o tome. Vrijeme će pokazati', poručuje. Osim ugostiteljstvom i igračkama, bavi se s još puno toga.

'Imam detektor metala i vrlo često šećem se poljima ili šumom u potrazi za nečim interesantnim. Neki put to bude kakva interesantna stara kovanica, gumb, kopča s remena i slično. Najčešće se nađe razno smeće, tipa čepovi, folije i slično. Pokupim pa bacim u koš. Nađe se i municije. Na oružje još nisam naišao. Ni na zlato, šteta. Napravio sam i plišanog tragača mina s detektorom za pravog minolovca, iz Osijeka, ako se dobro sjećam... Imam i kombi i prerađujem ga u kamper. To mi je želja već duže vrijeme i privodim je kraju, a onda put pod kotače', otkriva nam na kraju, baš kao i svoje planove - baviti se poslom koji može odraditi na putu u kamperu.

'Naravno, radi se o poslu preko interneta. Tu je naravno i izrada igrački. U kamperu će biti mjesta i za to', zaključuje.