Tim povodom razgovarali smo s  Wojciechom Klimekom iz Europske komisije koji će na konferenciji predstaviti Protokol o gospodarenju građevinskim otpadom i otpadom od rušenja u EU.

Riječ je o dokumentu koji bi, nadaju se u Bruxellesu, trebao otvoriti novo paneuropsko tržište vrijedno 7,5 milijardi eura i stvoriti tisuće novih radnih mjesta.

Što je točno Protokol? Koliko je on obvezujući za građevinske tvrtke?

Protokol je dobrovoljna obveza sektorskih poduzeća koja žele poboljšati svoje prakse upravljanja građevinskim i ruševnim otpadom. Pripremljen je u okviru Akcijskog plana Komisije za kružno gospodarstvo skupine više od 30 sektorskih stručnjaka, na temelju najboljih praksi prikupljenih iz cijele Europe. Protokol ima za cilj povećati povjerenje u kvalitetu sekundarnih sirovina dobivenih iz građevinskog i ruševnog otpada, tako da njihova praktična upotreba, tj. njihovo tržište također može rasti.

Druga važna prednost jest smanjenje emisija plinova iz djelatnosti građevinskog sektora, ne samo opasnih tvari, već i emisije CO2 iz proizvodnje novih građevinskih materijala. U nekim se zemljama postoje kvote za odlaganje otpada, u nekima čak i zabrana odlaganja otpada za recikliranje. Naposljetku, metodologije i izvješćivanje o statistici mogu postati konzistentnije i usporedive.

Protokol stoga ima za cilj pomoći svim državama članicama da do 2020. godine postignu cilj od 70% za recikliranje građevinskog i ruševnog otpada koji su postavljeni u Okvirnoj direktivi o otpadu.

Kolika je godišnja količina građevinskog i ruševnog otpada u EU? Kakva je situacija u Hrvatskoj?

Prema različitim procjenama, ukupna proizvodnja građevinskog i ruševnog otpada u EU-u iznosi nešto manje od jedne milijarde tona godišnje, a za Hrvatsku, prema službenim podacima, količina prikupljenog otpada je gotovo 900 000 tona godišnje. Međutim, metodologije i statistike razlikuju se od zemlje do zemlje, ne koriste se svi metodama reciklaže i neposrednog korištenja, tako da je vjerojatno količina vašeg otpada još veća. Prema nekim procjenama može biti bliže četiri milijuna tona godišnje.

Kako se taj reciklirani materijal može ponovno upotrijebiti za izgradnju?

Nakon uklanjanja opasnih tvari kao što je azbest, uklanjaju se građevni elementi poput prozora, vrata, dijelova sanitarne opreme, radi mogućeg ponovnog korištenja. Zatim se rastavljaju postrojenja koja obično daju dosta plastike ili metalnog otpada, ali također npr. gips ploče - sve to može biti reciklirano. Kada se zgrada sruši, postoje različite kamene frakcije, razbijene pločice, keramike itd., čelik, drvo, plastika, staklo - kada se skupljaju odvojeno sve to može biti reciklirano.

Zbog toga je dobro iskoristiti selektivno rušenje ako je isplativo - s odgovarajućom opremom za građevinu prosječne veličine košta oko 15% više od konvencionalnog rušenja, ali rezultati rušenja su mnogo čišći od onih razvrstanih iz 'općih ruševina'. Sada, ovisno o čistoći, ovaj se otpad može smanjiti, npr..šuta iskoristiti za temelje cesta, ili se pretvoriti u čisti materijal-novi beton, gotovo jednako kvalitetan kao onaj koji je načinjen od baznog materijala.

Koliko se može zaraditi na prodaji građevinskog i ruševnog otpada? Kakva su iskustva  iz drugih zemalja EU?

Svaka procjena može dovesti u zabludu zbog različitih metodologija i statistika. Dobit od reciklaže, ovisit će o troškovima prijevoza, pristojbama, troškovima prerade i cijeni koju može dobiti za svoje tržišne proizvode. Ako uzmemo da se godišnje proda jedna milijun tona recikliranog materijala, a zatim ga množimo prosječnom vrijednošću građevinskog i ruševnog otpada  od 10 EUR  za tonu dobivamo 10 milijuna eura godišnje prihoda što bi zauzvrat moglo dati oko 100 novih radnih mjesta u sektoru reciklaže.

Koliko se brzo hrvatske tvrtke mogu prilagoditi ovom protokolu i započeti s provedbom?

Dobar početak već su napravili hrvatski građevinski sektor, odgovarajuće nacionalne i lokalne vlasti, te tehnička sveučilišta. Ovisno o uvjetima na tržištu može se ostvariti daljnji napredak. Vjerujem da je cilj od 70% ostvariv ako građevinske tvrtke, tvrtke za rušenje i reciklažne tvrtke zajednički rade na poboljšanju kvalitete recikliranog materijala i da uspostave dugoročnu suradnju koja na kraju ima koristi za cijeli lanac poslova povezanih s građevinskim sektorom. No, recikliranje može imati poteškoća u utrci s čistim(novim) materijalima. Pravilno postavljanje pravnih uvjeta koji utječu na visinu pristojbi za plaćanje je ključno - i tu nacionalno zakonodavstvo, naravno, ima svoju aktivnu ulogu.