Građani država Perzijskog zaljeva uskoro bi mogli puno lakše shvaćati zašto Hrvati tako gorke osjećaje vežu uz svojedobnog ministra financija Borislava Škegru. Pod njegovom je fiskalnom dirigentskom palicom u hrvatski porezni sustav krajem devedesetih uveden famozni porez na dodanu vrijednost (PDV), a sličan scenarij sprema se i u nizu država Arapskog poluotoka.

Zajedničkim sporazumom koji je sklopilo šest država: Bahrein, Kuvajt, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar i Oman, predviđa se koordinirano uvođenje PDV-a u porezne sustave ovih zemalja. Sporazum ne znači nužno da će porezna regulativa i točan datum početka obračunavanja i prikupljanja PDV-a biti apsolutno jednaki u svim državama, no prema dosadašnjim informacijama Bahrein, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati odlučili su uvesti PDV početkom 2018. godine.

Zajednička odluka posljedica je regionalne suradnje spomenutih šest država koja seže još do početka osamdesetih godina. Tada je osnovano tzv. Zaljevsko vijeće za suradnju (punim imenom Vijeće za suradnju arapskih država Perzijskog zaljeva) koje se bavi jačanjem veza tih država prvenstveno na ekonomskom planu, ali i u drugim područjima poput znanosti i obrane. Početkom 2008. pokrenuto je zajedničko tržište, među ciljevima Vijeća je i uvođenje jedinstvene valute, a posljednje dvije godine najakutniji je problem ublažavanje posljedica trenda niske cijene sirove nafte.

Cijena nafte počela je ozbiljnije padati sredinom 2014., kada se spustila ispod razine od 100 dolara za barel, granice koju je prvi put u povijesti premašila krajem 2007. i oko koje se uglavnom kretala od 2010. Do početka 2015. nafta je skliznula na polovicu te vrijednosti, da bi se do jeseni uz nešto oscilacija zadržala oko te razine. Nakon toga je opet započeo pad i početkom 2016. nafta je u jednom trenutku pala i ispod 30 dolara po barelu. Uslijedio je oporavak i dobar dio prošle godine barel se držao u rasponu između 40 i 50 dolara, a iznad te razine, gdje se nalazi i danas cijena je opet skočila krajem prošle godine.

Ovakvo kretanje cijene nafte ostavilo je ozbiljne posljedice na proračune država Perzijskog zaljeva. Javni rashodi u tim državama desetljećima su financirani prihodima od izvoza nafte i s njom povezanih energenata, no izdašna državna potrošnja više se ne može financirati na toj razini zbog čega su države Vijeća donijele odluku o koordiniranom uvođenju raznih poreza, između ostalog i PDV-a.

Visina stope PDV-a dogovorena je još sredinom prošle godine i iznosit će pet posto. Za hrvatske i europske pojmove ova se stopa čini gotovo komično niskom, posebno ako se uzme u obzir to da će niz osnovnih proizvoda biti oslobođen od poreza, no potrebno je imati na umu da je opće oporezivanje relativna nepoznanica u državama Perzijskog zaljeva. Sve donedavno u Saudijskoj Arabiji, primjerice, i do 90 posto proračunskih prihoda dolazilo je od prodaje nafte.

Oporezivanje dohotka građana u klasičnom smislu nije postojalo, a porez na dobit domaćih kompanija uglavnom je bio zanemariv. Država je subvencionirala cijene električne energije, vode, goriva i stanarinu, zdravstvo i školovanje su bili besplatni te je životni stil Saudijaca ležao na zaradi od nafte i jeftinu radu imigranata. Jedino što se u svemu tome očekivalo od građana je poslušnost kraljevskoj obitelji.

No Saudijska Arabija i druge države već dulje vrijeme polako pokušavaju provesti ekonomske reforme koje bi ih udaljile od ovisnosti o naftnim prihodima. U posljednjih dvadesetak godina Dubai i Doha postali su globalna čvorišta avioprometa, a nacionalne aviokompanije zaljevskih država: Emirates, Etihad i Qatar Airways progurale su se među vodeće prijevoznike u svijetu. Dubai i Abu Dhabi puno ulažu u turizam, a Dubai se profilirao i kao jedna od najvećih svjetskih luka za morski teretni promet.

Ekonomske reforme posebno su postale neophodne posljednjih nekoliko godina zbog ozbiljnih deficita u proračunima. Manjak u proračunu Saudijske Arabije, primjerice, 2015. dosegnuo je zabrinjavajućih 15 posto BDP-a zbog čega su u toj državi napravljeni planovi o uravnoteženju proračuna do 2020. godine. Ti planovi, između ostalog, uključuju uvođenje PDV-a, ali i posebnih poreza na cigarete i/ili bezalkoholna pića. Država je također počela s postupnim smanjivanjem subvencija za elektroenergiju, vodu i gorivo i planira ih svesti na tržišnu cijenu u idućih nekoliko godina.

Usto, planira se i uključivanje privatnog sektora u podmirivanje troškova zdravstva i obrazovanja, a razmatra se i mogućnost potpune ili djelomične privatizacije dvadesetak velikih državnih kompanija među kojima se nalaze i nacionalni avioprijevoznik i državni telekom. Prije godinu dana pojavile su se čak i informacije da bi se Saudijska Arabija mogla odlučiti i na izlistavanje dionica državne kompanije Saudi Aramco, najvećeg svjetskog proizvođača nafte i, prema tadašnjoj procjeni The Economista, 'gotovo sigurno najbogatijoj svjetskoj kompaniji'.

Saudi Aramco jedna je od najtajnovitijih svjetskih kompanija. Radi se o kompaniji koja obuhvaća kompletnu saudijsku naftnu proizvodnju i njoj srodne industrije, no ne objavljuje nikakve podatke o prihodima, ili druge informacije o poslovanju osim onoga o stanju rezervi sirove nafte. Prema nekim tvrdnjama Saudi Aramco vrijedi bilijune dolara. Za usporedbu, među kompanijama čijim se dionicama trguje na svjetskim burzama trenutno najvredniji je američki tehnološki div Apple kojem se tržišna vrijednost ovih dana kreće oko 700 milijardi dolara. Exxon Mobil, najveća privatna naftna kompanija, čije procijenjene rezerve iznose manje od desetine procijenjenih rezervi Saudi Aramca, ima tržišnu vrijednost od 340 milijardi dolara.

Kako se u međuvremenu cijena sirove nafte ipak ponešto oporavila, vatra pod nogama Saudijaca ponešto je jenjala i odluka o izlistavanju dionica zasad je, čini se, odgođena. Zahvaljujući oporavku cijene nafte i lanjski deficit u proračunu Saudijske Arabije bio je nešto manji od prvotnih planova i očekivanja.

Financijski problemi država Perzijskog zaljeva zbog niskih cijena nafte nisu nikakva novost. Kad je devedesetih godina vrijednost barela također bila na niskim razinama, Saudijci su se zaduživali. Od krize ih je spasio kineski gospodarski rast zbog kojih su cijene sirovina i energenata snažno porasle. No sada više nitko ne očekuje povratak cijene sirove nafte na razine od 100 ili više dolara po barelu zbog čega i dalje postoji nužnost ekonomskih, ali i društvenih reformi.

Ekonomske i fiskalne promjene morat će se provoditi vrlo pažljivo, ali države Perzijskog zaljeva teško da imaju alternativu. Kraj lagodna života i rast troškova teško da će tamošnju javnost ostaviti ravnodušnom, a hoće li građani Arabije, Emirata i drugih država gorko pamtiti nekog svojeg arapskog al-Škegru ovisit će o tome kako će se s promjenama nositi tamošnji vladari.