U vremenu i okruženju u kojem nikad nije nedostajalo interesa za sheme koje su obećavale brzu zaradu – od čekova i konvertibilnih valuta u vrijeme visoke inflacije, preko privatizacije, kupnje jeftinih nekretnina, dionica, kroz razne piramidalne sheme i poker aparate, ufanja u tržišta deviza, sve do otkupa zlata – nimalo ne čudi pojava nove manije koja se krije pod šifrom 'bitcoin'. Digitalna ili kriptovaluta postala je u kolektivnoj mašti onaj nikad izvučeni dobitak na lotu, s tom razlikom da ovoga puta, navodno, svi dobivaju. No – je li to ikada bila istina?

Povod za hrpu članaka koji su ovih dana preplavili medije je jasan. Vrijednost jednog bitcoina je početkom rujna premašila 5000 američkih dolara. Uz tu bombastičnu informaciju neizbježno slijedi i rečenica koja otprilike glasi: onaj tko je prije tri ili pet godina investirao 10 dolara u bitcoin, danas može kupiti otok, helikopter, Billa Gatesa da mu čisti cipele i posuditi Donaldu Trumpu za kutiju cigareta i novi nosač aviona.

Priča je, naravno, karikirana, ali ilustrira razloge što se ovih dana ne može pobjeći od pojma 'bitcoin'. Kriptovalutu svi vide kao način za brzu i laku zaradu i, poput nekog crtanog filma u kojem se protagonistima umjesto zjenica prikazuju znakovi dolara, tako nas sa svih strana gleda i znak koji označava najpopularnijukriptovalutu. Najpopularniju? Da, najpopularniju jer trenutno u svjetskim digitalnim novčanicima leži preko osamsto raznih kriptovaluta, a svakim danom njihov se broj povećava.

Bitcoin, bitcoin cash, ethereum, litecoin, monero, dash, ripple, NEM, IOTA, lisk, waves, tether, uz još stotine i stotine drugih, sve su to imena kriptovaluta koje su na raspolaganju ulagačima zainteresiranim da svoje dolare, eure, jene ili juane pretvore u digitalni novac ponekad stvarno upitnog imena (CannabisCoin? FuckToken? BiblePay? Theresa May Coin?). No snažan rast interesa za digitalnim valutama, a posebno činjenica da one u ovom trenutku, prema dostupnim podacima, predstavljaju protuvrijednost ukupno veću od 160 milijardi dolara, izazvao je konačno i reakciju pojedinih središnjih banaka.

Centralne banke dosad su se uglavnom ponašale tek kao promatrači s margina, gledajući čime se to zabavljaju internetski entuzijasti. No kao u priči o roditeljima koji se umiješaju u dječju zanimaciju i konačno im preuzmu igračke nastavljajući se igrati sami, tako se otprilike i središnje banke ovih dana polako guraju među 'djecu' i čine početne korake k tome ne bi li vidjele kakva je to nova igračka zaludila svijet.

O čemu se točno radi? Među osnovnim premisama na kojima leži ideja o kriptovalutama je to da ne postoji središnje tijelo koje ima mogućnost upravljati njihovom vrijednošću. U klasičnim monetarnim sustavima jedna od glavnih i osnovnih uloga središnjih banaka je korištenje raznih instrumenata, najčešće kamatnih stopa ili deviznog tečaja, kako bi se upravljalo vrijednošću pojedine valute. Kod kriptovaluta takva institucija, odnosno vlast, ne postoji. U nešto konkretnijem i bližem primjeru to bi značilo da slučaj kad Hrvatska narodna banka upravlja tečajem eura i time utječe na ekonomsku politiku i sve što s time ide, nije moguć.

To je, istovremeno, i jedan od najvećih problema kriptovaluta. Kako ne postoji nekakva središnja institucija koja bi na neki način jamčila za vrijednost novca, to i sama vrijednost kriptovaluta može znatno i nepredviđeno oscilirati. A to znači da u trenutku kad svi oduševljeno spominju vrijednost bitcoina od 5000 dolara, oni istovremeno zaboravljaju da ta vrijednost već sutradan može biti 2000 ili samo 20 dolara (u trenutku pisanja članka vrijednost jednog bitcoina se kreće oko 4625 dolara). S te strane interes središnjih banaka postoji jer su digitalne valute postale način na koji se može izbjeći kontrola i utjecaj centralnih monetarnih vlasti.

Bitno konkretnija uloga je ona koju pojedine središnje banke imaju u zaštiti monetarnih sustava, odnosno građana, od financijskih prijevara. Najaktualniji primjer u tome je odluka kineske središnje banke koja je prije nekoliko dana zabranila tzv. inicijalne ponude valuta (ICO, Initial Currency Offer). U osnovi, ICO je prikupljanje investicija kako bi se pokrenuli projekti novih kriptovaluta. Ulagači koji tako investiraju svoje dolare ili eure, koje su prije toga pretvorili u druge kriptovalute, računaju na to da će profitirati od rasta vrijednosti nakon što projekti zažive.

Svi ti investitori sanjaju o ponavljanju priče onih koji su masno zaradili kupujući bitcoin na samom početku, zbog čega je interes za takvim inicijalnim ponudama, posebno u Kini, postao enorman. No postoje i procjene da se u čak 90 posto takvih ponuda radi o prijevarama iza kojih ne leže nikakav novi projekt ili valuta, nego su tek način da se investitore ostavi praznih džepova.

Uz želju da tako zaštite svoje građane od prijevara, središnje banke i na druge načine proučavaju kriptovalute. Jedna od negativnih karakteristika kriptovaluta je ta da ih, zbog decentraliziranosti na kojoj leži sustav, ne prati adekvatna zaštita od krađe. Kad se radi o klasičnom novcu pohranjenom na računima u bankama, regulatorna tijela i same banke investiraju i u tehnologiju i u regulativu zaštite, zbog čega hakerski upadi u takve sustave zahtijevaju puno energije i znanja.

Kriptovalute se zbog decentralizacije nerijetko drže u digitalnim novčanicima na računalima korisnika koji ne posjeduju znanja i mogućnosti zaštite koju si mogu priuštiti banke, zbog čega je i krađa nešto vjerojatnija. Čak i kad čuvanje svojeg digitalnog novca povjere nekome tko se time bavi profesionalno, ne postoji stopostotna zaštita. Najpoznatiji primjer je propast japanske burze Mt. Gox koja je početkom 2014. bila najveće svjetsko tržište bitcoina, da bi netom nakon toga prestala poslovati s objašnjenjem da je s računa klijenata nestalo 850.000 bitcoina koji su najvjerojatnije ukradeni.

I dok je mogućnost lake zarade ono što generira interes običnih građana i špekulanata koji računaju na brzi dobitak, središnje banke su puno više fokusirane na samu tehnologiju koja leži u pozadini kriptovaluta. Takozvana blockchain tehnologija, odnosno način na koji se bilježe transakcije kriptovalutama bez potrebe za ikakvim glavnim središnjim tijelom koje bi to radilo, razlog je što i središnje banke i druge institucije vrlo aktivno proučavaju digitalni novac.

Tako su ruska, nizozemska i kineska središnja banka već pokrenule pilot projekte kriptovaluta kako bi same proučile prednosti i nedostatke tehnologije koja leži iza njih. Europska središnja banka i središnja banka Japana također su pokrenule zajednički projekt u kojem ispituju prednosti i nedostatke načina na koji se bilježe transakcije. Interes središnjih bankara potvrđuje i informacija da će Ben Bernanke, bivši čelnik američkih Saveznih rezervi, koji je već izjavio da digitalne valute pokazuju 'dugoročnu šansu', biti jedan od glavnih govornika na konferenciji koju u listopadu organizira Ripple, tvrtka koja stoji iza jedne od najpopularnijih kriptovaluta.

Uloga središnjih banaka ne može se izbjeći s još jedne strane. Kao institucije koje često iniciraju ili čak i propisuju monetarnu regulativu, one mogu igrati ključnu ulogu u životu kriptovaluta, a to je ona o kojoj, u konačnici, i ovisi njihova vrijednost. A to je mogućnost plaćanja. Iako se danas kriptovalute najčešće kupuju kao investicija, njihova popularnost i vrijednost ovisi i o tome je li ih moguće koristiti za ono za što se inače koristi novac – kupnju robe.

U tome, dakle donošenju pravila smiju li tvrtke primati digitalni novac kao sredstvo plaćanja, često glavnu ulogu vode središnje banke. I iako primanje digitalnog novca sporadično, više kao marketinški trik, s vremena na vrijeme oglašavaju pojedini etablirani trgovci, on se danas kao sredstvo plaćanja najviše ipak koristi za robu koja i inače izmiče regulativi, poput droge i oružja. Hoće li se i koje kriptovalute, a o tome ovisi i njihov konačni uspjeh, uskoro moći koristiti za kupovinu špeceraja, to i dalje ovisi o puno više faktora od običnog entuzijazma ulagača.

Nakon nekoliko godina koje su kriptovalute provodile uglavnom na tržištima u sjeni one polako, ali sigurno, dolaze pred oči stručne i regulatorne javnosti. Takav trend će doprinijeti i većoj transparentnosti i sigurnosti, a vrlo vjerojatno i popularnosti digitalnih valuta. No, u kojem će one smjeru krenuti u budućnosti, i hoćemo li možda jednog dana plaćati digikunama ili kriptoeurima, vrlo je teško predvidjeti.

A što se tiče odgovora na pitanje isplati li se investirati u bitcoin i druge kriptovalute, najbolje je ponoviti staru preporuku za kockanje koja glasi da se kockati treba samo s onoliko novca koliko smo spremni u potpunosti izgubiti.