Prema podacima koje je pripremio i obradio europski statistički zavod Eurostat, Hrvati u prosjeku prije odlaska u mirovinu rade samo 32,8 godina. Time smo samo nekoliko mjeseci lošiji od Talijana koji rade 31,2 godine. Jednako malo kao i Hrvati rade Grci dok su ostale tranzicijske zemlje, poput Slovenije, Češke ili Slovačke, otišle puno dalje u gradnji robusnijeg tržišta rada
Eurostatovi podaci govore da se više nego kod nas radi u Srbiji (33,1 godinu), Bugarskoj (33,5 godina) i Slovačkoj (34 pune godine). U Sloveniji prosječan radni vijek traje čak 35 godina, u Češkoj 36 godina dok se u tri pribaltičke zemlje (Estoniji, Litvi i Latviji) radi više od 37 godina.
U najbogatijim zemljama radi se najduže, primjerice u Njemačkoj i Norveškoj 39 godina, u Švedskoj i Švicarskoj 42 godine dok se najdulje prije mirovine radi na Islandu - gotovo 45 godina.
Poznato je da hrvatski mirovinski sustav već godinama pleše po rubu s opasnim omjerom od gotovo jednog radnika na jednog umirovljenika. No hrvatski radni vijek u proteklih deset godina jedva se produljio za četiri mjeseca unatoč najavama penaliziranja ranijeg umirovljenja i nagrađivanja duljeg ostanka na tržištu.
Kako je to moguće? Pitamo Predraga Bejakovića s Ekonomskog instituta Zagreb, ekonomista koji je posvetio karijeru proučavanju našeg i drugih mirovinskih sustava. Razloga za naš neuspjeh je kaže, mnogo, no krenimo od kraja:
Kad je uveden prvi mirovinski sustav u Pruskoj krajem 19. stoljeća, dob za umirovljenje bila je 65 godina, a prosječni životni vijek trajao je 62 godine, govori nam Bejaković. Prosječni životni vijek za žene u Hrvatskoj danas iznosi gotovo 80, a za muškarce nešto manje godina. 'Slijedom toga, prosječna žena je u mirovini skoro 20 godina, no pravo je pitanje zašto ljudi odlaze u mirovinu', pita se Bejaković i odgovara:
'U Hrvatskoj ste stari za poslodavca ako imate 45-50 godina iako netko u tim godinama nije star. Podrazumijeva se da u tim godinama imate bogato iskustvo i karijeru, ali za naše poslodavce vi ste stari. Govori se i da starije osobe imaju nižu produktivnost iako je diljem svijeta dokazano da nije tako. Ali u Hrvatskoj se ne cijeni radno i životno iskustvo, a ono je nenadoknadivo.'
Iz perspektive poslodavaca, dodaje, niz je starijih osoba koje ne ulažu u svoje obrazovanje, ne govore strane jezike niti su informatičke pismene. 'U SAD-u imate stjuardese od 75 godina koje dva puta tjedno lete. Meni je to fenomen koji ne znam objasniti - zašto je kod nas rad takva tlaka? Rad je način socijalizacije, uključivanja i dokazivanja, a kod nas se jedva čeka petak. Što se starijih osoba tiče, imamo manje od tri posto ljudi u programima cjeloživotnog obrazovanja, što je zapravo ništa', kaže Bejaković i dodaje da su poslodavci opet potpuno u pravu kada ne žele zaposliti takve osobe.
'U Hrvatskoj se slabo kažnjava raniji odlazak u mirovinu i netko tko će raditi pet godina dulje ima gotovo istu mirovinu kao onaj koji je otišao pet godina ranije. Ljudi nemaju poticaj da ostanu raditi, nedovoljno se nagrađuje ostanak na tržištu. Ono što nam treba razbijanje je predrasuda o starijima kao manje produktivnima, kažnjavanje ranijeg umirovljenja i poticanje starijih radnika da stječu nova znanja', zaključuje naš sugovornik.
