Ne znam otkud da počnem. Evo, recimo, odavde: hrvatska država traži od Louisa i Elke 79.000 kuna PDV-a na brod koji je čovjek kupio još 2001. i u čijim papirima stoji da je na njega već plaćen PDV u Belgiji. Prijete konfiskacijom imovine, sjedanjem na njegovu mirovinu.

Žive u 90 kvadrata kuće u besprizornom selu koju su svojedobno platili 190.000 eura, a kuća ih je dočekala, unatoč dogovoru, bez struje, vode, izolacije, ma ičega osim fasade koja jedva stoji na goloj cigli. Do danas su u nju morali uložiti još 50 tisuća da bi bila koliko-toliko adekvatna za život. Neki Mikulandra koji im je prodao to strašilo od nekretnine pokušao je prodati istu kuću drugim ljudima netom poslije. Vidljivo je u katastru.

Ali idemo malo na početak.

Belgijanci su nanišanili Hrvatsku prije devet godina. Nekoliko puta prije su je obišli, vole more, htjeli su ploviti, pada odluka. Louis nas zna još od rata. Radio je u zrakoplovstvu NATO-a. Bilo mu je jasno, kaže, da nam je sustav prilično slomljen, ali vezala ga je neka čudna spona za naše krajeve: 'Volim more i plovidbu. Mogli smo otići živjeti u Španjolsku, ali tamo nema otoka. Možeš ići samo lijevo ili desno kada isploviš.'

Par je prodao svoju urnebesno dobru kuću u Belgiji (vidio sam slike, op.a.), spremio sve svoje pokretnine u veliki šleper i dojahao do naše granice. Počinju problemi. Bilo je iza 16 sati, špedicija više nije radila, carina bez njih ne može ništa. Rekli su im da moraju ostati na granici i dočekati sljedeći dan. Bilo je hladno. Ni kafića ni WC-a. Samo njemački ovčar koji je budno pazio njihov auto. Prespavali su u njemu.

Ali što je noćno smrzavanje u autu prema ovom: 'Još 2007., znači godinu dana ranije, počeli smo u Bruxellesu ispunjavati sve formulare i papire da budu spremni iduće godine, kada se selimo u Hrvatsku. I što? Na dan polaska saznali smo da je čovjek u hrvatskoj ambasadi zagubio naše dokumente i sav trud je bio uzalud. Kuća prodana, stvari poslagane u kamion, a mi nemamo pola papira koji nam trebaju. Premda sam uredno prijavio sve svoje stvari poslije izlaska iz Belgije, trebao sam platiti carinu na sve što smo unijeli - odjeću, namještaj... konfiscirali su nam kamion, odveli ga u skladište tvornice TLM u Šibeniku i držali ga tamo pet dana. Brojali su stvari... Pet dana nismo imali ništa, osim odjeće s kojom smo došli na sebi. Morali smo odsjesti u drugom apartmanu vlasnika koji nam je prodao kuću. U podrumu.'

Wow. Welcome to Croatia. Dragi Belgijanci, ili što ste već, bez brige, to je samo bila uvertira. Imamo mi još konja za trku, a tek konjušara...

Poglavlje drugo - kuća.

Preko agencije Kroatien - Spezialist (evo, da im napravimo reklamu, www. kroatien-imo.de) dogovorili su s vlasnikom da će do 1. listopada biti spremna za useljavanje.

'Ništa, ali apsolutno ništa nije bilo napravljeno. Nema vode, nema struje, nema grijanja, nema podova, nije legalizirana. Dogovorili smo se ranije s agencijom i vlasnikom i stajalo je u ugovoru da će nam kaucija biti vraćena u dvostrukom iznosu ukoliko nas ne dočeka dogovoreno stanje stvari. Odlučio sam odustati od kupnje i kupiti neku drugu kuću, ali me susjed upozorio da nikada neću vidjeti svoju kauciju ukoliko to učinim. Vlasnik ne samo da nije proveo legalizaciju, nego nikada nije ni priložio papire da se pokrene postupak. Bilo mi je čudno još u vrijeme kada smo mu plaćali kauciju. Agencija je na moje oči dala novac vlasniku u ruke. To se nigdje ne radi. Bilo gdje u Europi, da kupujete kuću, kaucija ostaje kod bilježnika dok se ne ostvare uvjeti i konačna prodaja.'

Eto, 190 tisuća eura. Za 90 kvadrata. U šibenskoj selendri. Za objekt koji se počeo raspadati prije nego je uopće stavljen u funkciju. Louis mi pokazuje slike kuće nakon samo godinu dana. Plijesan po svim zidovima. Novi kuhinjski namještaj se već počeo raspadati sa stražnje strane. Zidovi popucali. Nema nikakve izolacije. Pločice postavljane na goli beton. Kamena ograda uz stepenice nakošena 30 centimetara. Prelazi Belgijanac na folder sa slikama svoje kuće koju je prodao u Belgiji. Uh. Došlo mi je da zaurlam na njega kako si je to dozvolio.

OK. Zima 2008. Belgijanci su useljeni. Nemaju ničega. Smrzavaju se. Voda. Kako do vode? U selu su baš stavili novi asfalt, ne buši im se. Sve ostale cijevi su na privatnim terenima. Dogovaraju sa susjedom da napravi mali tanki odvojak do njihove kuće. Može. Ali susjed uvjetuje da plaćaju vodu pola-pola. Njih je jedanaest u kući, Belgijanaca dvoje. Ne može poštenije.

Kako nemaju izbora, Louis i Elke pristaju. U pregovorima oko vode čuju sina gradonačelnika Bilica kako kaže da im neće uvesti vodu dok ne nauče hrvatski. Znali su već nešto naš jezik. Ubrzo se dogovaraju s drugim susjedom da od njega uzimaju vodu. Čovjek je većinu godine u Švicarskoj, bit će malo lakše. No njegova je cijev samo 20 centimetara ispod zemlje i prije dvije godine se smrzla. Slomio se brojčanik. Vodovod ga je došao popraviti, ali Louis veli kako je vidio da su prejako zategli tanku cijev. Cijev je uskoro pukla, isteklo je 3000 kubika vode.

Iako su ljudi iz Vodovoda mogli jasno zaključiti da je to nekorištena voda koja je istekla, plus istekla je njihovom krivicom (ali to je sada nedokazivo), naplatili su Belgijancima sve što su mogli, 24.000 kuna. Pravi šou tek slijedi.

Prije ulaska Hrvatske u EU strani državljani EU-a su morali svake godine obnavljati dozvolu boravka. Zahtjev je morao biti predan najkasnije mjesec dana prije isteka važeće dozvole, a 2010. Louis i Elke su omaškom predali zahtjev tri dana poslije roka. Bam. Kazna od 500 kuna svakome. Jer ne stigneš obraditi zahtjev u 27 dana, treba ti drito 30 do 31.

Vojnički discipliniran i s vrhunskim osjećajem za korektnost, Louis je platio kaznu odmah isti dan. Pokazuje mi datum kazne i odrezak uplatnice. Od onda do danas svaki put kada prelazi granicu hrvatska policija ga odvlači u stranu jer im se pali crvena lampica u sustavu.

Dva puta mu se dogodilo da je zakasnio na avion jer ga je policija na aerodromu odvela u sobu sa saslušavanje. Svaki put se radi o famoznih 500 kuna, čije plaćanje očito nitko nije uveo u sustav. I svaki put Louis vadi uplatnice, dokazuje da je platio, nakon čega ga puštaju: 'I to je sada postalo nepredvidljivo. Recimo, dva puta sam prošao granicu a da me nitko ništa nije pitao, a onda me sljedeći put opet odvedu kao kriminalca. Da Hrvatska nije sposobna u sedam godina izbrisati jednu stavku, dug od 500 kuna, a koji sam platio isti dan. Ne mogu vjerovati.'

U usporedbi sa sljedećim, mahanje avionima za koje imaš kupljenu kartu izgleda kao opuštajući aerobik. Još poslije prelaska granice 2007. Hrvatska je naložila Louisu da svoj, auto, skuter i brod mora vratiti u Belgiju u roku od šest mjeseci. Bez objašnjenja.

'Na belgijskoj sam carini registrirao sve te stvari. Nije mi bilo jasno zašto. Onda mi je netko rekao da mogu to registrirati u Hrvatskoj tek kad dobijem stalnu dozvolu boravka. Super, znači 2013. možemo sve to dovesti u red. I što je bilo onda? U prosincu 2012. dolazi mi carinik na vrata. Pita me o brodu koji je u zaljevu. Kažem mu da mi služi kao WC kad nemamo vode. Kaže mi da ga moram staviti u marinu kad sljedeći put odem za Belgiju jer brod ne smije biti bez nadzora. Tako sam i učinio.'

Da skratimo priču, čovjeku dolazi prvo kazna zato što drži brod u zaljevu nadomak kuće, 600 eura. Louise pita carinskog odvjetnika hoće li napokon biti sve u redu s brodom kad plati kaznu. Ovaj odgovori potvrdno. No začudio se kad je Belgijanac došao s potvrdom o uplati. E sad, ne da je gotovo nego tek sve počinje - mora platiti PDV na brod 79.000 kuna.

Odlazi Louis u splitsku carinu na konzultacije. Poveo je sa sobom prevoditelja. Iznio svoj slučaj. U jednom trenutku carinski odvjetnik, ili je to bio zamjenik šefa carine, Louis se više ne sjeća, okrene se prevoditelju i kaže na hrvatskom: 'Postoji zakon da ako se nešto ne ocarini, nakon tri godine se više ne može cariniti, ali nemojte mu to prevoditi.'

Također, postoji zakon da se PDV ne plaća na brodove starije od osam godina. Louisov brod je iz 2001., na njega je plaćen PDV, a hrvatska carina nikad nije tražila da im Belgijanac dostavi dokaz o plaćenom PDV-u, nikad nije stavila svoj žig na brodske papire pa da čovjek, ako i kada plati hrvatski PDV, može dobiti povrat plaćenog poreza u Belgiji, a da ne pričamo kako mu pokušavaju naplatiti PDV na oštećen brod star 16 godina i s neispravnim motorom.

Procijenili su ga na 37.000 eura, vođeni cijenom iz kataloga, a tržišno vrijedi pet do sedam tisuća: 'Ma nemoj pisati o tim detaljima, to mi je sad nevažno jer sud će ionako donijeti svoju presudu, nego samo reci kako mi niti u jednom trenutku spora nisu dozvolili da objasnim kako je do svega došlo, da iznesem dokumente i da mi nisu omogućili prevoditelja.'

Louis je prošle godine završio na operaciji srca uslijed sužavanja krvnih žila. Kaže, isključivo od stresa. Trebao je biti operiran u Splitu, ali su ga u šibenskoj bolnici stavili u sobičak bez ikakve mogućnosti da pozove sestru. Na neodređeno. Dok ne dođe na red za operaciju u Splitu. Pokupio je prnje i otišao kod kirurga u Belgiju.

Još ga jedino drži ideja da okonča sudski spor, proda kuću u Bilicama i mahne nam sa smiješkom zato što više ne mora živjeti u Hrvatskoj. Ima i poruku za ostale strance: 'Ne kupujte u Hrvatskoj. Nikako. Ili iznajmite ili bježite odavde. Ovdje su samo trikovi i manipulacije. Evo, poštar mi neki dan baci u kaslić preporučeno pismo na koje moram odgovoriti u roku od osam dana, a ja sam u Belgiji. Pa je l' to normalno? Zar nije poanta preporučenog pisma u tome da ga moraš osobno primiti? Stvarno smo pokušali. Ima tu divnih ljudi. Dosta mještana nam je pomoglo. Čak smo se i trudili naučiti hrvatski... ali dolazak ovdje bio je najveća greška koju sam ikada učinio.'