Budući da su cijene plina u Europi došle do neočekivano visokih razina, čini se da Rusija, barem kad je riječ o tom energentu, drži sve konce u rukama. I dok je kratkoročno u jakoj poziciji, dugoročno gledano ruski energetski div Gazprom imat će velikih problema, smatraju analitičari Politica
Amy Myers Jaffe, pročelnica odjela za klimatsku politiku i profesorica na Sveučilištu Tufts u Massachusettsu, i Joe Webster, viši suradnik u Atlantskom vijeću, utjecajnom američkom think-tanku sa sjedištem u Washingtonu, i urednik China-Russia Reporta, u svojoj kolumni za Politico rekli su da će Rusija teško dugoročno uspjeti profitirati bez europskog tržišta.
vezane vijesti
Gazpromu će, prema njihovu mišljenju, teško pasti preusmjeravanje sibirskog plina prema Kini jer su se plinovodima koji idu kroz Europu mogle dostaviti puno veće količine nego rusko-kineskom trasom. Rusija namjerava isporučiti u Kinu 16 milijardi kubičnih metara na godišnjoj razini sibirskim plinovodom, a Europi je prodavala oko 200 milijardi kubičnih metara.
Plinovod Snaga Sibira, dug 3000 kilometara, počeo je sjevernoj Kini isporučivati plin koncem 2019., a prema navodima tamošnjih državnih medija, gradnja plinovoda koji bi trebao preko Mongolije opskrbljivati južni dio Kine (Šangaj) s 38 milijardi kubičnih metara do 2025. godine u završnoj je fazi. I dok Mongolija tvrdi da će novi plinovod krenuti s radom 2024. godine, analitičari Politica poprilično su skeptični oko toga.
'Otkako su Rusi i Kinezi sklopili ugovor o izgradnji plinovoda 2014., u Kini je došlo do promjene u potražnji za prirodnim plinom. Tako obnovljivi izvori energije, pa čak i vodik, postaju sve prihvatljivije alternative prirodnom plinu, zbog čega bi Gazprom u konačnici ostao bez dijela kupaca', objašnjavaju Myers Jaffe i Webster te dodaju da Rusija do 2030. baš i nema puno opcija koje bi u potpunosti mogle zamijeniti europsko tržište.
Čak i u najoptimističnijem scenariju ruskim plinovodom će se do 2030. godine u Kinu moći isporučivati 128 milijardi kubičnih metara, što je još uvijek znatno niže od količina koje bi se isporučile Europi. Treba uzeti u obzir i činjenicu da je Kina, unatoč tome što joj je Rusija u prvoj polovici godine poslala 3,2 milijarde dodatnih kubičnih metara ukapljenog plina (LNG), obznanila da je sklonija nabavi LNG-a iz SAD-a.
S druge strane Myers Jaffe i Webster smatraju da bi se tržište prirodnog plina u Europi smanjilo i da nije došlo do ruske invazije na Ukrajinu jer zemlje članice EU-a do 2030. žele proizvesti više energije iz obnovljivih izvora. Na ovaj način samo je brže došlo do promjena.
Jedna od alternativa za Europu je, prema njihovu mišljenju, prelazak na ukapljeni plin po uzoru na SAD, ali i sustavno ispitivanje potencijala energetski učinkovitijih tehnologija.
Ističu i kako se čini da Gazprom, prema trenutačnim cijenama dionica, namjerava i dalje isporučivati plin u Europu. Ipak, u slučaju da dođe do potpune obustave isporuka, mnogi investitori mogli bi se okrenuti od ruskog energetskog giganta, što bi se negativno odrazilo na rusko tržište plina, ali i njihov BDP.
Putin jako dobro razumije energetsko tržište te želi energetsku krizu, odnosno visoke cijene i sveopću tjeskobu na Zapadu, iskoristiti za jačanje proruskih populista na zapadnoj političkoj sceni. Na taj način ojačao bi svoju stratešku poziciju u borbi protiv zapadnjačke liberalne demokracije.
Moguće je i da se nada da će samo jedna zima obilježena nestašicom plina biti dovoljna da osnaži svoje političko-ekonomske veze u Europi. Ipak, Myers Jaffe i Webster smatraju da je to za Putina dugoročno izrazito riskantna igra i da bi ona mogla završiti pogubno za Rusiju.
