Spudić je Slavonac rodom iz Novih Jankovaca, malenog sela 12 kilometara udaljenog od Vinkovaca. Rođen je 1982. godine.

Nakon srednje škole magistrirao je financijski menadžment na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. Zaposlio se ubrzo nakon diplome 2005. u Slavonskoj banci u Vukovaru, tad pod kapom Hypo Alpe-Adria banke. Radio je prvo kao financijski savjetnik, zatim napredovao u direktora poslovnice, da bi 2010. bio imenovan regionalnim voditeljem prodaje.

Bankarsku karijeru naganjao je do 2012., kad je prešao u PPD, već tad brzo rastućeg trgovca plinom čiji je partner bio njemački E.ON. Godinu-dvije nakon toga Vujnovac je potpisao prvi ugovor sa švicarskom podružnicom ruskog Gazproma, čime je postao još konkurentniji na domaćem i regionalnom tržištu, a poslovanje mu je odletjelo u nebo.

Novac zarađen na plinu Vujnovac je pod paskom svog financijskog direktora Spudića ulagao u druge biznise.

Danas preko holding kompanije Energia naturalis Vujnovac upravlja s 20-ak tvrtki s različitim portfeljima u sklopu ENNA grupe – od nabave i veleprodaje plina te trgovine električnom energijom, preko logistike i željezničkog kargo prijevoza, do otkupa i prerade voća i povrća.

Uz to, PPD kontrolira Petrokemiju, Luku Ploče, ima ambiciozne planove u Luci Rijeka, a Vujnovac osobno drži velike pakete dionica u Fortenova grupi i Pevexu te ulaže dio novca u nekretninsko-turističke projekte na Jadranu.

Bez obzira na to što nadzire financije svih tih tvrtki, na Spudiću se ne vidi stres. Slično kao i Vujnovac, s koji smo imali prilike razgovarati prije nešto više od pola godine, u razgovoru je neposredan i govori bez 'cifranja'.

Upravljate financijama konglomerata koji broji više od 20 firmi, a promet se iskazuje u desecima milijardi. Jeste li uopće mogli zamisliti ovakvo nešto prije deset godina, kad ste došli u PPD?

Iskreno, ne. Teško bi to bilo zamisliti. Iako nije baš točno kad se kaže da smo krenuli kao mala tvrtka iz Vukovara. Naime ta mala tvrtka je sve do 2010. bila u vlasništvu njemačkog energetskog diva E.ON-a. To je kao da kažete da su Coca-Cola Hrvatska ili IBM Hrvatska male tvrtke. To nije točno jer su one dio velikih kompanija. Tako smo bili i mi. Samo su tržišne okolnosti tada bile takve da se nije moglo trgovati plinom jer je cijelo tržište regulirala država. Sve se promijenilo liberalizacijom tržišta 2012. godine. Nismo tada mogli predvidjeti da ćemo ovoliko narasti, ali već onda smo imali zdravu tvrtku sa stručnim i profesionalnim timom.

Ipak, za ljude koji nisu u vašoj branši nevjerojatno je to kako ste od prometa od nekoliko desetaka milijuna kuna u deset godina došli do 21 milijardu kuna. Neki će reći da je to nemoguće bez pogodovanja.

U ovih deset godina čuo sam raznorazne teorije o tome tko je zaslužan za naš uspjeh, a nikad nisam čuo to da su za uspjeh kompanije zaslužni ljudi koji rade kod nas. Vjerujte mi, sve te priče o tome da smo 'ruski igrači' ili da nas štiti politika vrijeđaju i nas i naše zaposlenike. Uz to, svaki članak koji je pun besmislica i insinuacija stvara nam probleme u inozemstvu jer vas banke i inozemni partneri uvijek detaljno skeniraju. To što, unatoč neistinama koje se plasiraju, radimo s nekima od najjačih svjetskih kompanija u našim sektorima dovoljno govori. Kad je riječ o plinu, PPD samo 20 posto svojih prihoda ostvaruje u Hrvatskoj, a sve ostalo u inozemstvu. Postavljam pitanje - tko je onda zaslužan za naš uspjeh u inozemstvu?

Pa kako tko? Pa Rusi.

Da, sigurno Rusi, uvijek netko mora biti... Gledajte, energetika je nekada bila ograničena na samo nekoliko kompanija - Inu, HEP, a za ostale nitko nije ni znao. O plinu i struji u javnosti se znalo samo toliko da trebaš stisnuti prekidač da imaš svjetlo ili odvrnuti ventil da se možeš grijati i kuhati. Što se krije iza toga i kakav je to biznis, nitko nije imao pojma. Druge tvrtke to nisu ni morale znati jer je tržište regulirala država. Zbog ulaska u EU to se moralo promijeniti i tržište se liberalizirati. Kad smo se u takvom okruženju pojavili mi sa znanjem koje smo stekli radeći s E.ON-om, imali ste na jednoj strani tržišno orijentiranu kompaniju kojoj su ciljevi bili prodaja, optimizacija prihoda i dobavnih kanala te suradnja s međunarodnim partnerima, a s druge strane komunalna poduzeća i kompanije koje su orijentirane na svoje lokalne kupce i potrebe.

Koliko ste prošle godine prodali plina?

Desetak milijardi kubika, a od toga oko osam milijardi u inozemstvu. Opet postavljam pitanje - kako smo uspjeli u tome ako nemamo znanje? To je moj argument na sve priče o pogodovanju. Poznajemo li mi nekog političara? Pa naravno. Mala smo zemlja. Ali da nam je netko išao na ruku i pogodovao, to nije istina. Naši bi prihodi bili 80 posto manji da se držimo samo Hrvatske. Evo, za usporedbu, godišnja potrošnja plina kod nas iznosi 2,8 milijardi kubika, u Mađarskoj 11 milijardi, a u Italiji 80 milijardi. Kad izađete na vanjska tržišta, bilo što da zagrabite od njihovih količina, to je iz naše hrvatske perspektive strašno veliko, a vani si gotovo nevidljiv. U Italiji smo prošle godine prodali 300 milijuna kubika, što je gotovo na razini Gradske plinare Zagreb. Na njihovih 80 milijardi kubika to je zanemarivo, ali je nama zbog visokih cijena plina prihod u Italiji iznosio gotovo 200 milijuna eura.

Zavrti li vam se nekad u glavi od tih silnih milijuna i milijardi? Za nas, obične ljude koji baratamo stotinama i tisućama, to zvuči nevjerojatno.

Kao kompanija se nalazimo u takvoj situaciji da svi interpretiraju naše brojke na ovaj ili onaj način. A sve zbog toga što smo odlučili da ćemo sve inozemne poslove raditi preko hrvatske tvrtke. Mogli smo to raditi preko kompanije primjerice u Švicarskoj i tad bi svi prihodi i dobit bili negdje vani. Međutim mi smo hrvatska kompanija i sve što zaradimo ulažemo u druge biznise u Hrvatskoj.

Jasno je to da su vam prihodi narasli ponajprije zbog visokih cijena plina uslijed poremećaja na tržištu. Ponajviše zbog rata u Ukrajini.

Da, to je točno. Lani smo prodali gotovo istu količinu plina kao godinu prije, ali zbog enormnog rasta cijena prihod nam je puno veći. U siječnju 2021. prosječna cijena plina iznosila je 17 EUR/MWh, u 2022. došla je čak do 320 eura, a 2021. godinu završila je na oko 100 EUR/MWh. To je pet puta više novca za istu količinu plina.

Kolika vam je lani bila zarada?

Svi misle da više zarađujemo kad je visoka cijena plina, ali to nije točno. Profitna marža ostala nam je ista. Lani nam je dobit iznosila 262 milijuna kuna, a godinu prije oko 230 milijuna kuna. Zbog rasta cijena PPD je prošle godine morao uložiti značajno veća obrtna sredstva za redovno poslovanje i skladištenje plina. Samo smo u Hrvatskoj za skladištenje plina lani platili 408 milijuna kuna, što je gotovo četiri puta više nego u 2020., kad je vrijednost robe u istom skladištu iznosila 110 milijuna kuna. Ili recimo LNG, s kojim također trgujemo. U siječnju 2021. godine brod od 100 milijuna kubika platili smo 17 milijuna eura, a isti takav u prosincu nas je koštao oko 110 milijuna eura.

Objavili ste prihode PPD-a za prošlu godinu, a koliko će iznositi konsolidirani prihodi cijele ENNA grupe?

Konačni izračun još nije gotov. Sve druge naše tvrtke, kao što su ENNA Logic, ENNA Transport, Luka Ploče, ENNA Fruit i ostale, sređuju svoja financijska izvješća. Prema gruboj procjeni, konsolidirani prihod iznosit će 30-ak i nešto milijardi kuna, možda i više.

Impresivna brojka…

Da. Opet važno je istaknuti da od tih 30 i nešto milijardi kuna, od prodaje plina u Hrvatskoj dolazi četiri milijarde. Sve drugo su uprihodile ostale naše tvrtke u Hrvatskoj i inozemstvu koje smo također sami podigli na noge i izgradili zahvaljujući radu i znanju naših zaposlenika.

Rekli ste da ste lani prodali više od deset milijardi kubika plina. Koliko od tog plinskog kolača nabavljate od Gazproma?

Ispod 20 posto. S njima imamo ugovor na nešto manje od dvije milijarde kubika, od kojih je milijarda obavezna. Preostalih osam milijardi kubika nabavili smo od drugih europskih dobavljača.

Kupujete li plin od Rusa po burzovnoj cijeni ili imate poseban aranžman?

PPD i Gazprom imaju komercijalni ugovor za kupovinu plina po tržišnim uvjetima. Cijena je vezana uz burzovni indeks. Ako indeks raste, i nama cijena raste, ako pada, i cijena ide dolje, a tako se kreće i cijelo tržište. Znači, ne postoji ekskluzivan odnos između PPD-a i Gazproma. Zašto bi nama Gazprom prodavao plin ispod tržišne cijene kad u svakom trenutku može otići na burzu i dobro zaraditi? U biznisu nema ljubavi. Smisao dugoročnih ugovora je sigurnost opskrbe, a ne niska cijena.

Što da je Europska komisija uvela zabranu poslovanja s ruskim tvrtkama i da je zatvorila plinsku slavinu? Kako bi se to odrazilo na vaše poslovanje?

Cijelo vrijeme rata u Ukrajini Gazpromove isporuke plina su redovne i odvijaju se bez poteškoća. Kad bi se uveo strog embargo na ruski plin, tu ne bismo bili važni mi, već krajnji kupci. Cijela regija ovisi više ili manje o ruskom plinu. Mađarska, Njemačka, Slovenija… Ne postoji jeftin i brz supstitut za ruski plin. Već sad trenutna cijena od 100 EUR/MWh skupa je za sve industrije. Ako bi se zaustavio dotok ruskog plina, pitanje je tko bi mogao platiti taj zamjenski plin.

Vlada nas uvjerava da je pozicija Hrvatske dobra kad je riječ o sigurnosti opskrbe plinom.

To je točno. Imamo domaću proizvodnju, interkonekcije koje idu na više strana i LNG terminal. Kapacitet LNG terminala na Krku veći je od dvije milijarde kubika. Naše ukupno tržište iznosi 2,8 milijardi kubika. Znači, bez problema možemo zadovoljiti sve naše potrebe, samo je to, ponavljam, pitanje cijene.

Kakva je vaša procjena daljnjih kretanja cijena?

Kada bih to znao, bio bih među bogatijim ljudima na svijetu. Moje je mišljenje da se cijena neće vratiti na razine otprije dvije godine, kad ste na burzi mogli kupiti plin za svega četiri eura. Kao što sadašnja cijena od 100 eura nije realna, nije bila ni ona prije dvije godine. Međutim cijena je tržišna. Na burzi danas imate forward cijenu po kojoj već danas možete kupiti plin za 2023. ili 2024. godinu. Forward cijena za sljedeću godinu iznosi 60-70 eura, a za 2024. 40-ak eura. Samo je pitanje tko je spreman kladiti se da će to tako i biti.

Kako Petrokemija posluje s obzirom na visoke troškove plina?

Ne znam koliko je ljudima poznato da se mineralno gnojivo pravi od plina. Plin se u proizvodnji mineralnih gnojiva ne koristi kao energent, već je to jedna od sirovina. Kada smo 2018. u partnerstvu s Inom ušli u Petrokemiju, plin je koštao 28 EUR/MWh, cijena CO2 certifikata oko 20 eura, a tvrtka je pravila 500 milijuna kuna gubitaka. Plin je sad pet puta skuplji, cijena CO2 certifikata tri puta, a Petrokemija je prošlu godinu završila s operativnom dobiti većom od 100 milijuna kuna. Rezultati za prvi kvartal ove godine su također pozitivni. To dovoljno govori o tome koliko smo velike pomake napravili u kompaniji, a istovremeno je najbolji odgovor onima koji su inzistirali na tezi da je razlog ranijih loših rezultata Petrokemije bila visoka cijena plina.

Što je s potragom za strateškim partnerom? Turska grupacija Yildirim provela je dubinsko snimanje tvrtke. Jeste li blizu dogovora?

Još uvijek nikakve odluke nisu donesene. Nama, kao opskrbljivačima plinom, najvažnije je da kompanija uspješno radi, a onda i kupuje plin. U ove četiri godine proveli smo organizacijsko, poslovno i financijsko restrukturiranje. Tvrtka je od 2018. ostvarila 100 milijuna eura EBIDA-e i sve je vraćeno u nju. Kao vlasnici nismo sebi isplaćivali dividendu, niti to namjeravamo. Po mom mišljenju, za Petrokemiju bi u sljedećoj fazi bilo dobro da nađe strateškog partnera iz branše koji dobro poznaje taj biznis i čiji će ciljevi biti daljnji razvoj, održavanje zaposlenosti i proizvodnje.

Novac zarađen na plinu ulažete u druge biznise. Kako preko PPD-a, tako i preko privatnih projekata. Idete li u to s nekim planom ili vas inercijom jedan biznis vuče u drugi?

S razine ENNA-e ništa se ne događa slučajno. Kada je riječ o privatnim ulaganjima, tu se Pavo vodi svojim željama. ENNA ulaže u one sektore koji su strateški važni i dugoročno su otporni na krize. Zbog toga smo baš u logistici, infrastrukturi, energetici i hrani. Osim toga, u tim granama nema puno konkurencije. Uz to, u Hrvatsku dovodimo velike kompanije iz inozemstva. U Pločama, u kojima nam je naftni terminal, partner nam je Vitol, u Luci Rijeka radimo s Maerskom, a u Petrokemiji smo s Inom i Molom.

U kojoj ste fazi s gradnjom novog terminala u Rijeci?

Još se radi pretprojektiranje kako bi terminal imao optimalne kapacitete. Vjerujem da će krajem godine sve biti gotovo i onda možemo naručiti opremu i započeti s ostalim radovima. Plan nam je da terminal krene s radom u prvoj polovini 2025. godine. Važno nam je da to bude što prije kako bismo zaposlili ljude i da Maersk krene dovoziti kontejnere. Planirana investicija u prvu fazu terminala iznosi 120 milijuna eura, a zaposlit ćemo oko 350 radnika.

Vujnovac ima dosta privatnih investicija. Gdje god je njegov kapital, tamo ste i vi. U Fortenovi drži 29 posto udjela, a vi sjedite u Upravnom odboru tvrtke. Najveći je dioničar Pevexa, a vi ste u Nadzornom odboru. Ima još puno manjih projekata i firmi i u svakoj ste bilo kao direktor, bilo kao prokurist. Vi ste njegov čovjek od povjerenja?

Prije svega smo prijatelji, a onda i poslovni partneri. Svuda sam gdje on ima interese. Dobro se nadopunjujemo. On je tržišno orijentiran i otvara nove biznise. Moje područje su financije i vođenje firmi. Dva smo naličja jedne novčanice. Već deset godina radimo zajedno i sve o čemu danas govorimo izgradili smo skupa s ostalim menadžerima i zaposlenicima. Nitko ne može uspjeti sam, mora se okružiti dobrim timom ljudi. Sve tvrtke koje imamo sami smo stvorili, a one koje smo kupili podigli smo na noge. Ništa nismo ni od koga dobili.

Kako ste se upoznali s Vujnovcem?

Dok sam radio u banci, PPD mi je bio klijent. Pavao mi je puno govorio o tome da dolazi liberalizacija tržišta plina i uvjerio me da to može biti velika prilika. Zarazio me svojim entuzijazmom.

Zašto za gotovo svako ulaganje otvarate posebnu tvrtku? Kad se vaše ime provuče kroz poslovne servise, vezani ste uz 20-ak firmi izvan ENNA grupe?

Za svaki projekt želimo imati poseban SPV (op.a. special purpose vehicle, odnosno tvrtka za posebnu namjenu) jer nam to pojednostavljuje proces financiranja kod banaka. Svaka ta tvrtka ima svoj život. Ako nije samoodrživa, neće se razvijati. Nema prelijevanja kapitala iz jednog biznisa u drugi.

Sukobite li se nekad s Vujnovcem u razmišljanju?

Često (smijeh).

Čija je onda zadnja?

Ovisi, kako-kad (smijeh). Tu prevladava logika. U poslu nema mjesta za ego. Ako imaš veliki ego, ideš u propast. Na prvom mjestu uvijek mora biti interes kompanije i zaposlenika. I moraš dobro odvagnuti kakav će biti krajnji rezultat. Zato neke investicije nisu u ENNA-i, nego su privatne.

Mislite jer su prerizične?

Ne. Ne treba sve trpati pod jednu kompaniju koja se deklarirala tako da će joj fokus biti energetika, logistika, infrastruktura i hrana. Ne treba sve biti ispod jedne kape.

U Fortenovoj je došlo do velike promjene. Mađarski fond Indotek preuzeo je 43 posto udjela ruskog Sberbanka. Jeste li sjeli s Mađarima i razgovarali o budućnosti kompanije?

Taj transfer još uvijek nije gotov. Dok se ne okonča, nemamo komunikaciju s Indotekom, niti ju smijemo imati. Kada oni preuzmu tih 43 posto, uz Pavinih 29 posto, moći će se donijeti ključne odluke. Dakle kada dođu, sjest ćemo i razgovarati o tome što i kako dalje. Kad je netko dao toliko velik novac za firmu, sigurno joj ne želi loše.

Indotek se dosad uglavnom bavio nekretninama. Može se pretpostaviti da im je cilj povećati profitabilnost Fortenove i onda dobro zaraditi na prodaji udjela.

Ne znam kakvi su njihovi, ali naši planovi u Fortenovi su dugoročni. Želimo da tvrtka bude bolja. Prošla je kroz vlasničko restrukturiranje 2017., kada je bio lex Agrokor. Napravljeno je sad i malo financijsko restrukturiranje. Čeka je još ozbiljno operativno restrukturiranje da bi bila konkurentnija. To je ogroman konglomerat sa stotinjak firmi, 40.000 zaposlenih i s operacijama u šest država.

Kako vi vidite budućnost Fortenove?

Ona je dominantno retail kompanija jer joj Konzum donosi 75 posto prihoda. Nemoguće je širiti se u svim područjima i biti najbolji u svemu. Potencijal retaila je i dalje ogroman. Ne kažem da bi se sve ostalo trebalo prodati. Vidjet ćemo što dalje kad dođe novi vlasnik.

Prije pola godine Vujnovac je imao udjel od 26 posto, sad je, kažete, na gotovo 30. Znači, stalno kupujete?

Da, stalno kupujemo.

Imate li neki target?

Kupujemo onoliko koliko imamo novca (smijeh), ali i onih koji žele prodati.

A novca imate puno…

Ovisi. Relativno je što je to puno ili malo. Kad smo tek počeli kupovati udjele u Fortenovi, ruski VTB i Sberbank imali su 48-49 posto. Sve ostalo držalo je njih oko 800, a nitko nije imao više od tri posto, što je bila nestabilna situacija za kompaniju. Sada mi imamo 29 posto, a njih 500 drži oko 20 posto. Od tih 500 svaki dan netko nešto prodaje. To su jako male količine. Da bi sad skupio jedan posto, moraš se ozbiljno potruditi jer Fortenova nije na burzi, već se radi o zakladi u Nizozemskoj.

Kakav vam je interes u Dalekovodu? Prije nekoliko mjeseci Vujnovac i vi ušli ste u Nadzorni odbor tvrtke.

Tamo smo samo članovi Nadzornog odbora. Josip Jurčević, koji je naš partner u raznim drugim firmama, vlasnik je kompanije. Kao što smo Jurčević i ja ili direktori ili prokuristi u više tvrtki, tako smo Pavao i ja sjeli u Nadzorni odbor Dalekovoda. Vjerujemo da je pred kompanijom svijetla budućnost jer su nakon dokapitalizacije od 410 milijuna kuna svi dugovi vraćeni. Uz to, u Končaru je dobila snažnog strateškog partnera.

Znači, Vujnovac i vi niste uložili svoj novac u Dalekovod?

Ne. To je isključivo investicija Josipa Jurčevića.

S Jurčevićem i Vujnovcem kupili ste zemljište kod Baške Vode. U taj posao uključeni su ostali vaši stalni partneri Zoran Gobac i Ante Bračić. Prozivalo vas se sa saborske govornice da ste to zemljište dobili ispod cijene.

Ljudi svašta pričaju i dopuštaju si javno govoriti i onda kada ne poznaju materiju. Tvrtka Jadran hoteli, koja je izlistana na burzi, 2018. godine kupila je od države firmu Club Adriatic, a ona je vlasnik zemljišta, odnosno lokacije Baško Polje. Procjene zemljišta koje se spominju u medijima, kao i cijena po kojoj je ta kompanija kupljena, nemaju nikakve veze s nama, niti smo mi na bilo koji način sudjelovali u navedenim procesima. U priču smo se uključili 2021., kada smo kupili od Cluba Adriatic zemljište na području Baškog Polja, prema komercijalnim tržišnim uvjetima. Riječ je o komercijalnom odnosu između privatnih kompanija, od kojih je jedna, ističem to, indirektno izlistana na Zagrebačkoj burzi. Interpretacije pojedinaca o tome što je skupo ili jeftino ne bih komentirao s obzirom na to da se bavimo ozbiljnim poslovima, a ne špekulacijama.

Ok, ali recite mi koliko ste zemlje kupili i po kojoj cijeni?

Kupili smo 50-ak tisuća kvadrata, a o iznosu ne bih govorio. Mogu samo reći da Jadran hoteli, po mom mišljenju, na toj transakciji nikako nisu izgubili. Što ćemo točno graditi na tom zemljištu, još razmišljamo o tome.

Direktor ste tvrtke Infinity Resort Zadar, čiji je vlasnik Vujnovac. Prije pet godina ta je tvrtka bila u vlasništvu američkog fonda koji je dobio koncesiju za 20 hektara zemljište na Punta Skali u vlasništvu samostana sv. Marije, odnosno zadarskih benediktinki. Znači, Vujnovac ju je preuzeo?

Da, Pavao je odlučio kupiti tvrtku. Prije toga Amerikanci su ušli u sudski spor s časnim sestrama. Kupili smo firmu, riješili problem s časnim sestrama i sad planiramo što i kako dalje. Turizmom se ne bavimo, već u takvim projektima uvijek tražimo strateškog partnera koji bi to operativno vodio. Kao što je slučaj s hotelom koji smo izgradili na Braču. Dok ne nađemo partnera, u fazi smo planiranja.

Zaduženi ste za financije cijele ENNA grupe, a uz to pazite na Vujnovčeve investicije. Kako stižete sve to? Ubija li vas stres?

Ma ne. Meni ovo nije posao, već, rekao bih, strast. Nema razloga za stres. Što je to najgore što se može dogoditi? Nalazim mir u tome što smo izgradili kompaniju koja je diversificirala svoje poslovanje. Ako neki biznis u budućnosti ne bude uspješan, to neće narušiti stabilnost cijelog sustava.