Da brodograditeljske muke i neizvjesnost nisu ograničeni samo na našu obalu i domaće škverove pokazuju i vijesti koje su ovih dana objavili britanski i irski mediji o tome da se brodogradilište Harland & Wolff, najpoznatije po tome da je iz njegovih navoza stigao tragični Titanic, nalazi pred propasti. Vijesti o teško premostivim problemima u jednom od svojedobno najmoćnijih brodogradilišta u svijetu isplivale su tijekom srpnja, a datum konačnog odlaska u stečaj u međuvremenu je samo nekoliko puta nakratko odgađan kako bi se vidjelo je li ipak moguće naći zainteresiranog kupca koji bi preuzeo poslovanje.

Prema posljednjim objavljenim informacijama najnoviji rok do kojeg bi se eventualno još mogao naći spas za brodogradilište i njegove zaposlene jest petak 16. kolovoza, no niti to nije previše izgledno. Britanske vlasti su ovih dana brodogradilištu imenovale privremenu upravu iz konzultantske kuće BDO, a upravitelji su medijima potvrdili da ih je kontaktirala nekolicina zainteresiranih i potencijalnih kupaca. Sa sindikatima je prošlog tjedna dogovoreno da će preostali radnici biti na privremenoj neplaćenoj suspenziji čime bi se još privremeno osigurala valjanost njihovih ugovora o radu, no s formalnim proglašenjem stečaja i oni bi bili otpušteni te bi im pripale otpremnine.

Priča o brodogradilištu Harland & Wolff prilično podsjeća na sudbine hrvatskih škverova iako je postupna propast sjevernoirske korporacije ipak rastegnuta na malo dulje vrijeme od onog u kojem su krah doživjeli domaći navozi. Za ilustraciju situacije možda je najbolje navesti da u legendarnom brodogradilištu u Belfastu danas radi tek 130 zaposlenih čije sudbine ovise o tome hoće li se uspjeti uhvatiti za neizglednu slamku spasa.

Poput nekih naših brodograđevnih divova Harland & Wolff ima povijest dugu više od stoljeće i pol. Zahvaljujući inovacijama i rastu putničkog morskog prometa krajem 19. i početkom 20. stoljeća Harland & Wolff je bilo jedno od najvažnijih brodogradilišta u svijetu. Prije nešto više od stotinu godina iz njegovih navoza su stigla i tri poznata prekooceanska broda iz iste serije: Olympic, Britannic i Titanic od kojih je Titanic tragično potonuo na svojoj prvoj plovidbi u travnju 1912.

U prvoj polovici prošlog stoljeća Harland & Wolff doseže svoj vrhunac kad je u jednom trenutku tamo bilo zaposleno i preko 35.000 ljudi. Vrlo važnu ulogu brodogradilište je odigralo tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata, a nakon Drugog svjetskog rata polako počinje višedesetljetni postupni zalazak.

Rast prekooceanskog avioprometa prouzročio je pad potražnje za velikim putničkim brodovima te se brodogradilište više okrenulo teretnim plovilima i popravcima. Jačanje konkurencije iz Japana natjeralo je britanske vlasti da sredinom šezdesetih počnu kreditirati i subvencionirati tamošnja brodogradilišta kako bi se sačuvala radna mjesta. Harland & Wolff je na kraju nacionaliziran u drugom dijelu sedamdesetih i u državnim rukama je ostao do 1989. Tada je u brodogradilištu, navodno, već bilo zaposleno "samo" tri tisuće ljudi, a kupio ga je konzorcij u kojem je glavnu ulogu imao norveški brodski magnat Fred Olsen.

Brodogradilište se tada specijaliziralo za proizvodnju tankera, platformi i drugih plovila za naftnu i plinsku industriju, a u borbi sa sve jačom istočnoazijskom konkurencijom je pokušavalo proširiti svoje poslovanje i na druge načine. S godinama su se pokušali koncentrirati više na dizajn i inžinjerstvo, a manje na samu izgradnju brodova, da bi se na kraju posvetili gotovo svemu što je bilo vezano uz metalnu industriju i građevinarstvo.

Harland & Wolff je tako u posljednjih nekoliko desetljeća zaslužan za izgradnju nekoliko mostova u Britaniji i Irskoj, dok su posljednji brod izgradili 2003. godine. Postojala je šansa i da se vrate izradi velikih putničkih brodova kad su predali ponudu za izgradnju kruzera Queen Mary 2, no ta je prilika propala jer britanska država brodogradilištu nije odobrila garanciju koja je bila nužna za izgradnju. U Belfastu su se nadali i da mogu sudjelovati u nekim natječajima za izradu plovila za britansku vojsku no to se sada čini teško ostvarivim.

Posljednjih godina brodogradilište se bavilo popravkama i prepravkama brodova, ali bilo je i prilično angažirano u industriji obnovljivih izvora energije izrađujući opremu za morske vjetroelektrane, turbine, te razne prototipe za iskorištavanje morske plimne energije u proizvodnji električne struje. No, rast u ovom dijelu poslovanja nije bio dovoljan da se spriječi propast kompanije koja je, čini se, dijelom povezana i sa situacijom u matičnoj kompaniji.

Norveški vlasnik brodogradilišta, koji je u međuvremenu promijenio ime u Dolphin Drilling, se također krajem lipnja našao u stečaju. Aktivni dio kompanije je reorganizacijom prebačen u novu tvrtku sa sjedištem na britanskom otoku Jersey te će se nastaviti baviti izradom podmorskih bušotina nafte i plina, dok će ostatak tvrtke u Norveškoj biti likvidiran. Sindikati i britanski laburisti su stoga pozvali na ponovnu nacionalizaciju sjevernoirskog brodogradilišta no od toga vjerojatno neće biti ništa. Prema nekim izjavama, za preživljavanje do očekivanog sklapanja nekih novih ugovora krajem godine bi bilo dovoljno 600 tisuća funti državne pomoći, no za to bi trebalo dobiti odobrenje Europske unije jer se radi o državnim subvencijama.

Britanski dnevnik The Guardian navodi da je u 2016., posljednjoj godini za koju su dostupni financijski izvještaji, Harland & Wolff ostvario gubitak od 5,8 milijuna funti. Godinu ranije tvrtka je ostvarila dobit od 1,1 milijuna funti. U istom usporednom razdoblju prihodi su pali sa 67 na samo 8 milijuna funti.

Prema onome što pišu irski mediji novi upravitelji brodogradilišta neće moći lako rasprodati nekretnine odnosno zemljište na kojem se nalazi brodogradilište za izgradnju stanova ili poslovnih prostora. U dva dugoročna ugovora o zakupu temeljem kojih Harland & Wolff koristi zemljište i obalu u Belfastu stoji da se korištenje zemljišta dozvoljava jedino za "brodogradnju, popravak brodova i tešku industriju". Jedan ugovor ističe 2050., a drugi tek 2119. godine. Uz to, dio opreme brodogradilišta – veliki kranovi koji imaju i nadimke Samson i Goliath – predstavljaju povijesnu industrijsku baštinu Belfasta što bitno otežava njihovo uklanjanje i prenamjenu prostora za nešto drugo.

U tamošnjem sindikatu se nadaju da se još uvijek može naći neki novi kupac s dugoročnim planovima, umjesto da to bude neka kompanija koja će svoje poslovanje temeljiti isključivo na marketinškom iskorištavanju brenda Harland & Wolff. Zaposlenima, sudeći po tome, još uvijek nisu potonule sve lađe, no sve je izvjesnije da će i brodogradilište u Belfastu doživjeti sudbinu svojeg najpoznatijeg proizvoda, Titanica.