Riječki škver pripao je Uljaniku 2013. godine u sklopu restrukturiranja tri od pet velikih brodogradilišta (Brodosplit, Brodotrogir i 3. Maj), koje se provodilo pod paskom Europske komisije. U nedostatku vanjskih strateških investitora, pulski Uljanik koji je tada imao zdravu 'krvnu sliku', nametnuo se kao partner koji bi 3. maju mogao osigurati sigurnu budućnost.

Međutim, pet godina kasnije pulski Uljanik pao je u ozbiljne financijske probleme, a kao kolateralna žrtva cijele situacije u blokadi se našao i 3. maj.

Nakon dugotrajne agonije Vlada je zbog prevelikih dubioza odustala od spašavanja Uljanika dok je riječkom škveru na koncu odlučila dati još jednu šansu. Odluka o zelenom svjetlu za spašavanje 3. maja pala je prošli četvrtak nakon dubinske analize stanja te uspješnih pregovora s naručiteljima brodova i drugim zainteresiranim stranama.

'Prva faza bi se odnosila na deblokadu računa, druga na dogovor brodogradilišta, Vlade i naručitelja brodova s ciljem iznalaženja adekvatnih financijskih sredstava koji bi omogućili dovršetak tih brodova, a treći korak bio bi pronalaženje ozbiljnog partnera koji bi našao interes za održivost, vjerojatno ponovno kroz neke prilagodbe i restrukturiranje', rekao je premijer Plenković, pojašnjavajući Vladin plan za izvlačenje 3. maja iz bankrota.

Financijska analiza je pokazala da riječki škver nije toliko opterećen dubiozama, kao što je to bio slučaj s pulskim brodogradilištem. Naime, obveze 3. maja ne premašuju temeljni kapital, a glavni razlog za narušavanje likvidnosti i blokadu računa je nevraćena pozajmica od pola milijarde kuna, koju je 3. maj dao Uljaniku.

Riječko brodogradilište šansu za opstanak dobilo i zato što je agilni direktor Edi Kučan, sa svojim timom, u posljednjih mjesec dana povukao zapažene poteze. U pregovorima s dobavljačima i kooperantima blokadu računa uspio je svesti sa 157 milijuna kuna na 75 milijuna kuna. Uspio je udobrovoljiti i naručitelje brodova, koji su pokazali spremnost na suradnju. O tome svjedoče konkretne ponude pet brodarskih kompanija s iznosima koje su spremni platiti za dovršetak započetih brodova, ali i iskazane namjere za narudžbe novih brodova.

Nakon Vladine odluke, bitno je što brže osigurati financijska sredstva za nastavak poslovanja. Prema dostupnim informacijama u igri je oko 100 milijuna eura, koliko je potrebno za završetak tri broda. Pritom su moguće dvije varijante. Prva podrazumijeva da Vlada u cijelosti isfinancira radove i predaju brodova njihovim kupcima. Druga je varijanta da i brodovlasnici sudjeluju u troškovima završetka tih novogradnji, ali to onda znači i nižu prodajnu cijenu.

Kako ne bi došlo do probijanja budžeta Vladino nadzorno tijelo 'Hrvatska brodogradnja-Jadranbrod' trebalo bi strogo kontrolirati trošenje sredstava tako da odobrava svaku ispostavljenu fakturu.

Najveći rizik krije se u trećem koraku, a to je pronalaženje novog strateškog partnera. Naime, u svim dosadašnjim pokušajima nije bilo relevantnih ponuda, a interes na koncu nisu pokazali ni Kinezi unatoč snažnoj diplomatskoj inicijativi premijera Plenkovića.

Da stvar bude gora, nakon dubinske analize stanja kineski pregovarači zaključili su da su u ovom trenutku 'Pula i Rijeka tehnološki toliko zaostali da kineski partneri ne žele investirati u njihovu rehabilitaciju'.

Što se tiče vlasničkih odnosa, Uljanik je i dalje vlasnik 3. maja, ali s obzirom na to da je matično društvo holdinga završilo u stečaju riječko brodogradilište sada je dio stečajne mase koju je moguće zasebno prodavati odnosno s njom raspolagati.

Ključnu ulogu u tome opet ima država kao najveći vjerovnik Uljanika. Stoga se može očekivati da će i odluka o prodaji biti tempirana prema dinamici ostvarivanja Vladinog plana.