Privatizaciji se protivila od samih početaka svojeg sindikalnog djelovanja te je uspjela prebaciti cijelu tvrtku s 191 zaposlenim državi na brigu. Ne brine je to što će spas Imunološkog platiti svi građani Hrvatske jer nitko ne brine ni o troškovima službenih automobila i mobitela dužnosnika. Uvjerena je kako su građani željeli da 'Imunoški ostane takav kakav je bio'.

'Pokažite mi samo jednu tvrtku koja je procvala nakon privatizacije', poručuje ova agilna sindikalistica čiji je uspjeh s Imunološkim možda čak usporediv s bitkom Mijata Stanića, šefa cestarskog sindikata, koji je prijetnjom referendumom natjerao Vladu da odustane od monetizacije autocesta.

Možete li opisati kako je izgledao proces preoblikovanja Imunološkog u ustanovu od javnog interesa, što ste sve prošli u proteklim mjesecima?

Bio je to put posut trnjem. U proteklih 15 godina pokušavam objasniti da prvo nije bilo dobro da je netko od Imunološkog napravio trgovačko društvo jer se zdravljem ne trguje. Možemo mi trgovati svačime, ali zdravljem ipak ne. Imunološki zavod nikad nije proizvodio ništa drugo nego proizvode koji su bili za prevenciju i liječenje. Tada nismo mogli djelovati, bili smo mladi, naivni, Hrvatska je bila mlada država i mislili smo da će to ići. Već par godina intenzivno govorim da mi netko pokaže jednu tvrtku koja procvala nakon privatiziranja. Ja ne pamtim nijednu, zaista ne. Stvarno smo se borili protiv toga, pa i predlagali da se Imunološki vrati u sustav javnog zdravstva. To nije prošlo, pa smo tražili da nas se proglasi društvom od strateškog značaja. To je napravljeno, ali smo bili u nekakvoj skupini B, znači tvrtke od strateškog značaja, ali one koje se mogu prodavati.

Možete li objasniti zbog čega toliki otpor privatizaciji?

To ne bi funkcioniralo. Kad vama kao privatniku bolnica plati za 400 dana, onda vi hrvatsku bolnicu prekrižite. Vi onda radije protuotrov ili neki proizvod prodate u Italiji, Srbiji ili negdje drugdje, jer vam je bit novac. Mislim da se na zdravlju ove nacije ne bi smjelo zarađivati. Kad vi bolnici isporučite određenu količinu cjepiva, a u poziciji ste gazde i morate platiti repromaterijal i radnike, a bolnica vam ne plati, onda se otvara priča o prodaji vani i onda ćete cjepivo i prodati vani. Istovremeno netko od vaših bližnjih će to trebati, a neće ga biti. Tako bi onda mogli privatizirati sve, i vojsku i policiju. U našim je virusnim cjepivima biološko oružje, nekom se može dopasti da baš pusti malo virusa van, nažalost, sve je moguće.

Sretni ste zbog Vladine odluke da se Imunološki pretvori u ustanovu od javnog interesa?

Mislim da je ovo zaista dobra odluka. Ne slažem se s premijerom kad kaže da odluka nije najsretnija. Mogu se složiti s njim kad kaže da su problem naslijedili, ali naslijedili su i ono dobro u Imunološkom. Mogli su to sve riješiti i prije.

Što mislite kako će se  situacija s Imunološkim dalje odvijati?

Ne mogu to reći, ali mogu reći da me sada najviše brinu plaće radnika. Nismo primili četiri, a od subote će to bit čak pet plaća. To je najgori dio priče, ne možemo dobiti socijalnu pomoć niti odgodu plaćanja računa jer smo svi zaposleni. Račune moramo platiti, a vi mi recite otkud kad sam posljednju plaću primila za veljaču. Imali smo kolegicu koja je na posao donijela i pljesnivi kruh, kad vidite takve scene, srce vam se raspukne.

Smetaju li vam komentari da je spašavanje Imunološkog predizborni potez Zorana Milanovića?

To vjerojatno i jest predizborni potez, ali mene to ne zanima. Tko god si misli uzeti zasluge, neka si ih uzme. Svi mi u životu kalkuliramo, pa tako kalkulira i Vlada. Ovo je jedini ispravan i dobar potez, a tko god bio na mjestu Vlade, napravio bi isto. Išla nam je na ruku i ponuda Visia Croatice pa natječaj nije srušen. Da nije bilo nijedne ponude, natječaj bi se poništio pa tko zna što bi onda bilo. Na svojoj strani smo imali i građane i medije koji su nam uvelike pomogli. Biračko tijelo su i svi ljudi koji su uplatili novac preko Visie Croatice, svi ti ljudi su rekli: 'Pustite taj zavod kakav je.'

Ljudi su zabrinuti i oko manjka u proračunu. Kad Imunološki postaje javna ustanova, deficit će biti još veći – to vam ne smeta?

Ipak mi proizvodimo nešto što nitko u regiji ne proizvodi i time možemo puniti proračun. Što se naših plaća tiče mi nikad nismo bili na nikakvom proračunu, vjerojatno jesmo u Jugoslaviji. Nikada nam država nije dala novce nizašto. Dali su nam jamstvo za kredit koji opet sami vraćamo od onog što zarađujemo. Naš 191 zaposlenik neće baš tako jako proširiti rupu u proračunu. Kako se ne brinemo za druge stvari, recimo za nabave automobila, koji upaljeni grijani i hlađeni satima čekaju dužnosnike? To nas ne zanima i to je proračunski novac, a da ne govorimo uopće o službenim mobitelima, dress codeu i sličnim stvarima.