Prema podacima Fine, Hrvatska ima 1420 poduzeća u potpunom, pretežitom i djelomičnom vlasništvu koja raspolažu imovinom vrijednom 347 milijardi kuna i ostvaruju prihode od 171 milijardu kuna. Radi se o 41 posto ukupne imovine poslovnog sektora i 28 posto svih prihoda.

Umjesto da se smanjuje u posljednje vrijeme, broj društava s djelomičnim ili potpunim državnim vlasništvom čak se povećao zbog zamjene duga za vlasništvo u okviru postupaka predstečajnih nagodbi.

'Primijetio sam da je javni sektor u Hrvatskoj sveprisutan', upozorio je veleposlanik Merten spominjući njegov prevelik udjel u BDP-u i rast broja zaposlenih za vrijeme krize, tijekom koje je u privatnom sektoru zatvoreno 150 tisuća radnih mjesta.

Koliko je uistinu glomazan javni sektor u gospodarstvu, zorno svjedoči podatak da je među 10 najvećih pojedinačnih kompanija u Hrvatskoj čak šest u dominantno državnom vlasništvu. Pritom su prve dvije po ostvarenom prihodu Ina, u kojoj je država, uz MOL, ključni dioničar s 47-postotnim vlasničkim udjelom, te HEP d.d., u 100-postotnom vlasništvu države.

Javno vlasništvo prevladava u sektoru električne energije i plina, vodnoj industriji i prijevozu, a značajno je i u građevinskom sektoru te sektoru nekretnina.

Na preveliku zastupljenost državnog sektora u gospodarstvu, što guši privatnu inicijativu, upozoravaju i međunarodne institucije poput Svjetske banke i MMF-a, a neučinkovitost javnih poduzeća posebno apostrofira Europska komisija u izvješću o makroekonomskim neravnotežama Hrvatske.

Prema podacima Europske komisije, produktivnost državnih poduzeća u prosjeku je 30-ak posto slabija od privatnih. Drugim riječima, ako se usporede dva društva jednake veličine koja posluju u istom sektoru te upotrebljavaju istu količinu rada i kapitala, društvo u javnom vlasništvu u prosjeku ostvaruje tek oko dvije trećine dodane vrijednosti koju ostvaruje privatno društvo.

Drugi velik problem na koji Komisija upozorava je činjenica da su javna poduzeća veliki generatori rasta javnog duga. Do toga dolazi zbog uobičajene prakse da država izdaje jamstva prilikom zaduživanja, a onda preuzima dugove javnih poduzeća u problemima poput HAC-a, HŽ-a, Croatia Airlinesa i sl.

Premda se Vlada na nedavnom predstavljanju rezultata javnih poduzeća u prošloj godini hvalila značajnim napretkom u poslovanju, preglomazni državni sektor još uvijek je velik uteg cijelog gospodarstva.

Istraživanje koje je provela Maruška Vizek s Ekonomskog instituta u Zagrebu pokazuje da poduzeća u državnom vlasništvu nemaju jasno postavljene ciljeve, u velikoj mjeri ih kontrolira politika, a nedostatak političke volje za provođenjem reformi glavna je prepreka dobrom gospodarenju.

Vizek naglašava poguban utjecaj politike na poslovanje javnih poduzeća, a on se očituje u političkom kadroviranju rukovodećih struktura i masovnom zapošljavanju stranačkog kadra. Prema njezinim procjenama, na taj način političke stranke u četiri godine političkog ciklusa imaju priliku zaposliti 20-ak tisuća ljudi.

Jedini put za podizanje efikasnosti javnih poduzeća, smatra Vizek, uvođenje je profesionalnog menadžmenta i ubrzavanje procesa privatizacije.

'Upravljanje javnim poduzećima treba profesionalizirati, a sva ona poduzeća koja nisu od strateškog značenja za RH trebaju biti privatizirana. Na primjer, nema ni smisla ni razloga da država bude vlasnik Kaštelanskih staklenika', ističe Vizek.

S druge strane, poduzeća koja su prirodni monopoli (poput Plinacra ili Janafa) trebaju ostati u državnom vlasništvu, ali upravljanje tim poduzećima treba profesionalizirati kako bi ona učinkovitije poslovala.

Pritisnuta zahtjevima Bruxellesa, i Vlada je u plan reformi uvrstila mjere za poboljšanje upravljanja javnim poduzećima. Između ostaloga, obećala je smanjenje broja trgovačkih društava od posebnog i strateškog interesa te ubrzavanje procesa privatizacije.

Također, najavljuje napuštanje pogubne prakse političkih imenovanja čelnih ljudi državnih tvrtki i unajmljivanje headhunting agencija za pronalaženje kvalitetnih menadžera.

U planu je i objava specifičnih ciljeva državnih poduzeća s ciljem odgovornijeg poslovanja i jačanja ocjenjivanja uspješnosti društava. U tu svrhu postavit će se jasni srednjoročni ciljevi i indikatori za mjerenje uspješnosti, a visine rukovodećih plaća i nagrađivanje vezat će se uz uspješnost u ostvarivanju tih ciljeva.